CVJETNA AVLIJA

 ASIK OSTA NA TE OCI

Za citanje pripremio i  prijevod sa STAROMOSTARSKOG:

TIBOR VRANCIC

Evo prenijet ću vam iz knjige "Bez nade", koju je napisao Osman - Aziz, a koja je izdana u Zagrebu 1895, djelić ondašnjih običaja mostarskih.
Osman Aziz je književni pseudonim pod kojim su pisali i svoje zajedničke radove objavljivali Osman Nuri Hadžić (1869-1937) i Ivan Miličević (1868-1937).
Njihovo osobno prijateljstvo i druženje dugi niz godina dovelo ih je do ideje da zajedno počnu pisati i pod zajedničkim pseudonimom objavljivati književna djela. Rijetka su djela koja su potpisana njihovim pravim prezimenom i imenom. Sve do sada niko pouzdano nije mogao ustvrditi šta je djelo jednog, a šta drugog u njihovoj zajedničkoj prozi.

Bila je Đulsa. Sjela u pendžer i naslonila se o jednu stranu leđima, okrenuta od kapidžika. Desnom nogom stala na minder, lijevu onako spustila, a dimije se slegle oko punanih oblina. Jednu ruku metnula u krilo, u lijevoj držala kraj čevre i oprla se njom ispod demira o dônji direk. Sama je sjedila tu, gledajući nekako i stidno i zamišljeno, kao što se još djevojče znade milo zamisliti, bacajući pogled niza se, pa da ga onda upre nekuda preko bašča, kamo li. Hilmo ju je mogao vidjeti onako sa strane, lijevo rame i ruku i lijevu stranu glave, koju je naslonila na demire. Opet se primakne duvaru pa kako je bašča nad avlijom viša - pogledav gore ispod pendžera - mogao je lako uhvatiti čevru za drugi kraj.

- Ah! - preplašeno se ogleda Đulsa i prenu, te pogleda pod pendžer. Pusti čevru i u tren skoči s pendžera stavši nasred sobe. To ju je tako iznenadilo da joj je u grudima tako počelo kucati, te je i sama rukom na prsima mogla osjetiti. Sklonila malko glavu preda se a rukom se podnimila tako da je prst stavila na rumene ustnice, ne mogući se nigdje ustaviti pogledom. Hilmo se je uhvatio za demire, te gledao u odaju, a ona je bila u takovoj smetnji da nije znala šta da radi, već je onako nepomično i zbunjeno stajala. - Zar si se preplašila od mene, Đulso? - upita ju Hilmo, sve više izdižući glavu. Đulsa kano da tek tada dođe k sebi, jer odmah umaknu sa sred odaje i sakri se na stranu uz duvar, tako da ju Hilmo nije mogao vidjeti. - Ne boj me se, Đulso! - mirio ju je slatkim govorom Hilmo, sve kopajuć nogom uz duvar, gdje će da se bolje odupre. Hodi, dina ti, malo bliže, da te samo jednom vidim! Pa onda bi kušao glavom između demira da proviri, nu uzalud. I fes mu je pao s glave u bašču, te ga sunce počelo peći. Namjesti uho kao da bi htio bolje čuti što bi mu ona rekla. Ali ne čuje ni riječi, već jedino što dopire do njega glasno disanje. - A zašto da me se tako kloniš? Zar sam ja kriv što sam te davno, kad si još posve malena bila, motrio, što li sam te toliko puta vidio kad si poodrasla? Eto, i jutros... ja sam mirno sjedio na Čatića česmi a kad sam tebe opazio u feredži, bilo mi je kao da me je sunce obasjalo. Samo bliže dođi, jednom samo da te još danas vidim... Ona nije znala šta da mu rekne, šta li da učini. Da je mogla riječ prozboriti, kazala bi mu da se stidi, a da je bila kadra razmotriti kako joj je onaj čas u srcu bilo, rekla bi mu da se nečemu veseli, al' i da joj srce kuca kao djetetu koje su uhvatili da je u nestašnosti nešto počinilo... I ona je nešto učinila, jer se nije mogla smiriti, ni misao sastaviti s mišlju, te je bila rastresena, da pravo nije mogla shvatiti ni Hilminih riječi, već je samo slušala njegov, Hilmin glas, koji joj je prodirao u dno duše.
- Pa baš nećeš ništa da učiniš što ti velim? Pa taman, sad vidim da me nećeš nikada voljeti - i učini kao da će se spustiti s demira. - A šta ću ti reći? - izusti polako ona, stisnuvši se još više uz duvar. - Kaži mi da nećeš od mene tako bježati. Ona ga samo pogleda povirivši kriomice, a sladak joj smiješak preleti usnama. - Hoćeš li da ti reknem? Ti si mi draga i ja te volim, pa se nemoj tuđiti; ta oči i voda svakoga gledaju, a ja te neću odnijeti na očima. - Hajde, dina ti, da ne vidi tko. Zvat će me majka! - Ama da te još jednom vidim, pa ću odmah ići! Ona se odmače od duvara, koraknu nasred odaje, pogleda na pendžer i kao plaha srna poleti k vratima. - Oh! - uzdahnu Hilmo, udariv prstima po vratu i mahnuv rukom za njom. Još je malko zurio u vrata, koja su se za Đulsom priklopila, te pusti ruke od demira i diže fes sa suhe trave. Taruć rukom znoj sa čela, jer ga je sunce dobro opalilo u golu glavu, brzo ispade na kapidžik, umiješav se među momke, da ga tko ne bi opazio gdje je bio. Nije mu se više htjelo da i dalje s njima ide u ašakovanje, stoga odmah, ni ne javiv se nikomu, iziđe na ulicu.

 Vinogradi Alagini su bili u Hamzićima pod Ozrenom, na plodnom Brotnju. Selo Hamzići se prosulo po obroncima Ozrena, a ispod sela, gotovo podno Ozrena dizala se je Alagina kula. Kad je Alaga u mrak razjahao i raspusatio, već su u oboru kod kule spremne stajale kace, sepeti, mjehovi potopljeni, u kojima će se mast tjerati u Mostar. Kula im je bila lijepo uređena i pospremljena, jer će u njoj aga ostati jedno desetak dana. Diže se na podnožju brda, od kamena građena, te gleda pod sobom polje, zasađeno lozom. Odmah pred kulom, pred vratima joj činila hlad velika, krošnata murva7, a malo podalje među brijestovima udubao se bunar, u komu je po površini vode plivalo lišće, što je opalo sa stabala.

Odmah ono veče, kako je Alaga pao na kulu, došli mu na sijelo neki, koji su dan-dva prije njega stigli na selo radi trganja. Tu su bili Ćemalovići, Blagajci, pa po zahodu sunca sjeli pod murvom, gdje su po travi prostrli sag, te se tu na otvorenu rashlađivali, razgovarali, i pili kahvu. Sutradan Alaga razapeo čador u polju među vinogradima, te nije bilo večeri kad se ne bi tu kod njega sastali i ostali. Pred čadorom bi im se pekla zaoblica, a oni u čadoru, jedva čekajući da se okrijepe. Ta po čitav su dan oblijetavali tamo i amo, zavirivali u kace, mastom omašćene, il, kad bi se grožđe mjerilo, prigledavali u kantare, po kojima se je već uhvatila kora od grožđa, da bi se teško mogle na prvi mah i reze opaziti, te se je moralo pri mjerenju najprije po njima prstima potrati. A pčele opet, da su ih uvijek morali oko sebe razganjati. Trgači se znoje po čitave dane, a Meho oblijeće i trče naokolo svuda, veseleći se i radujući. Mehmed Aliju Alaga spremio jednomu kmetu tamo prijeko iza vinograda na drugoj strani, da s njime ugovori radi četvrtine od vinograda. Tamo su bili lijepi vinogradi, pa je baš očekivao pod čadorom kad će Mehmed Alija doći. Po podne sav znojan dođe on ocu. - Šta je, kad će? - upita ga Alaga. - Bježi, dina ti, volio bih da mu nisam otišao. - A što? - Kmet digao glavu, pa ne da sa sobom ni govoriti. Ja njemu: Ej hajde, Šimune, da vidimo šta je s vinogradom i četvrtinom! A on meni: Odlazi mi, balijo, s puta! Eto znaj, kako mi je tada bilo. Nisam znao šta ću, već ga samo pogledam, a on mi se još nasmija pa reče: Ja sam sada "efendijo!" a ti "kume!" - i ode od mene, i ja, bogami, ne znadoh šta drugo već vrčem amo!
Dok je Mehmed Alija to pripovijedao, Alaga ga je slušao otvorenih usta, a kad momče ušuti, Alaga podiže koljena, ispod njih sveza ruku za ruku i onako se ravno zagleda čadoru na vrata. Mehmed Alija se oslonio o direk posred čadora, pritisnuo leđima ruke, pogledujući kradom katkada oca, jer je znao, kad se on tako namjesti,
da je ozlovoljen te neće da ga tko uznemiruje. Po vinogradima su trgači trgali i pjevali, prenosili grožđe, sipali ga u kace, a drugo izbirali i njime punili sepete.

--------------------------
- mošt, mast (njem.) - mlado vino, kljuk, šira, preševina (tj. vino ispod preše)
- sejsana, seisana (ar.-pers.) - tovarni konj, samarica
- zahíra (ar.) - hrana (bilo ljudska ili stočna), namirnice
- horma, orma - konjska oprema

 Upravo se razdanilo, a čisti, svježi zrak udarao s Neretve. Kočijaši sjeli na bokove i čekali da se žene popnu. U prednju kočiju sjedoše Alaginica i ona druga žena, a prama njima Meho, dok u drugu djevojke i Saja. Pucnuše bičem - kočije polete, lomeći i tutnjeći po cesti, posutoj pijeskom. Žene su nešto među se potiho se razgovarale, a djevojke se pod glas smijale, gledajući na okolo, po kućama, pendžerima, okrenuvši samo glavom kad bi koji ranoranilac mimo njih prošao. Kod džamije na Spilama iziđoše svi iz kočija, jer je velika strmen, a onda opet sjedoše, te kočije zakrenuše preko ćuprije, pa preko čaršije na Zahum. Svijet je tek počeo pomalo izlaziti na ulice kad su oni prolazili Zahumom.
Sa strane, otkud sunce izlazi, počelo pomalo ruditi nebo, a oni oblaci, što su se ovili tanki i iscijepani u duge brazde, odsijevali raznim bojama, milim i lijepim, koje ti mame oči, da ih opiju prirodnim čarom, - a iz bašča, sa drveća i obraslih harema dižu se ugodni mirisi trava i bilina. Hrleći kroz Zahum, hitro su iza njih ostajale zove, košćele, murve i smokve, a kad izbiše u Cigansku mahalu, otvori se pred njima divan pogled. Dok je u tragu Radobolja ostala prolazeć između bujnih i zelenih bašča, krošnjatih oraha i vrba, ovamo pred njima otvorila put kroz zelenu ravan, okićenu visokim jablanima, natapajući plodnu zemlju. S jedne i s druge strane puta dižu se humci s rodnim vinogradima, a nada sve se ističe jajasti Cim, grožđem blagosloven. Odsvuda dolazi svježi zadah prirode, noćnom rosom rashlađene, pa djevojke raskrilile feredže, da se naužiju te krasote, da se napiju toga mirisa. Samo bi se katkad kô malo prenule, kad bi koji konj jače popuzao nogom i digao prašinu, koja bi se za kočijama zavijnula zrakom, pa onda popada po gustim plotovima uz put.

Kočije se zastave u Ilićima, a ženske iziđu iz njih, i krenu putem, koji vodi preko Radobolje. Put je zasut velikim kamenjem, te su morale paziti gdje staju, a kat-kada bi koja djevojka zavrisnula, uvrijedivši se u nogu kroz lake papuče, ispred ono nekoliko kuća u Ilićima, što su uz put, javljala se živad, razlijegalo se muklo mukanje krava, hrzanje konja, ili taptanje sitnoga blaga, ispremiješano s glasovima bronza. Još je bilo rano, a svjet se istom spremao na rad. Sve ih je to zanimalo, sve ih ustavljalo, da se osvrnu, da pogledaju. Meho otrčao naprijed, te je već bio prešao i preko kamene ćuprije, pa zašao uz uzahan put, obrastao i s jedne i s druge strane. U plotovima izrasle kupine i trnje i drače, a između njih proviruju svojim savijenim glavicama kuke i divlje ruže, a sve se obavilo cvijetom. Plotovima se osuo cvat rujevine, velik kao šaka, a vlaknast i mehak kao pamuk, te se bio miješa s drugim ružičastim i modrim cvjetovima i crvenim bobama drenjine. Odonuda od Smrčenjaka, s njihovih visokih i gustih hrastova, pa iz vinograda unaokolo, sa trešanja i oskoruša razlijegali se raznoliki glasovi ptica, koje prhnu s grane, da panu na grožđe, ili se dignu poplašene s plota, kad do njih dođu zavijene žene.

Nadošlo proljeće godine 1881, blago i ugodno, a s proljećem se i zelenilo osulo. List izbio po baščama, i vinogradima, nebo se divno vedrilo, sunce grijalo, a odasvuda počelo odisati novim, mladim životom. U planinama naokolo Mostara još je bilo snijega, koji se je nadaleko bijelio, laštio i sjajio prama sunčanom sjaju. Nu dolje je već prilično toplo bilo, a zimi iščezao i zadnji trag. Ljudi odložili zimnje ogrtače, a čaršinski život poprimio onaj obični svoj veseli, šumni lik. Kako se snijeg pomalo otapljao ili negdje daleko kiše padale, onako i Neretva više nabujala i uzbjesnila, opljuskujući bijesno mutnom vodom o kamenje i pećine. I nad sami Mostar, nad njegovu okolicu nakon ono lijepih, vedrih dana nadvili se debeli, tamni oblaci. Kiša počela sipati, lijevati, a potocima po gradu sapirala je ceste i ulice. Kao da se je nebo otvorilo - a uz kišu napala i jugovina. Kud god okom moreš doprijeti, sve oblaci prekrili i kiša pljuštala. Cijelo popodne, cijelu noć nikako nije prestajala, već tek ujutro do idućega dana raspukli malo oblaci, nebom se rastjerali, da se opet brzo sastave. Čaršija se bila napunila radinim i zaposlenim svijetom. Neretva porasla još više kroz noć, a jutrom uz njen šum iz daleka dolazila neka mutna orljavina i tutnjavina, kao da se negdje brda ruše. Najednom to počelo zaglušnije, kiša udarila jače, a svijet se donekle prestravljeno okretao i ogledavao, kao pitajući šta bi to imalo biti.
U kahvi na Đerizu sabralo se radi kiše i nevremena dosta svijeta. Po samoj odaji kahve - i ne gledajući na dvor - vidjelo se da je kišno vrijeme, jer je tavan bio vas mokar od hodanja i mokrih stopa onih koji su dolazili. Uz pendžer nad Đerizom sjedili su jedan spram drugim Mehmed Alija i Salko, oba podbuhla i zakrvavljenih očiju. Kano da su slušali pljusak kiše, pa su samo pogledali kroz pendžer i očima hvatali po mutnoj Neretvi.
Kiša pljušti, kô Bog hoće, a ori da se ništa drugo ne čuje. Cestom zasu voda - i niz Suhodolinu zaderao dronjo* kao brijeg, veliki brijeg, pa bjesni i kida, zanosi dućane, valja kamenje i ruši se još snažnije, još bjesnije u mutnu Neretvu, povlačeći za sobom sve što je na putu našao. Svijet gleda zapanjen - a onda nasta vika i dovikivanje. Gotovo pola Kujundžiluka pod vodom, pa se je bojati da nije tko nastradao. Grozan je bio čas ... Mehmed Alija je gledao s dućana - na cestu se nije moglo od kiše i od potoka. Više od pola sata dronjo je udarao, zaglušno šumio - a onda sve manje i manje, dok ne splasnu. Prestala i kiša, a čaršijom se po cesti cijedila voda, kud je čas prije potocima tekla. Niza Suhodolinu još je tekla - ali slaba i mirnija. Nu mjesto vode - niz cijelu Suhodolinu, pri krajima, po cesti navukla se brda pržine i prekinula puteve. Dućani u blizini iskidani, kamenje naneseno - a ona strana Kujundžiluka nad Neretvom, što je gledala prema Suhodolini - bila je pa je više nema. Sve odnio dronjo i Neretva. Razgaljivalo se nebo, prestao dronjo - al' Neretva bijesno udara. Porasla visoko, visoko do pod ćupriju, a vrhom vrtložne vode plove, lete i grede i vreće brašna i samari i sve što je toj nenadanoj nesreći moglo biti na putu. Ljudi se okupljali, išli razgledavati i uvjeriti se kolika se je nesreća dogodila. U Podveleži, gore u planinama, eto se otopio snijeg i vodu nagnao, krčeći sve što je smetalo. I na Carini je bio dronjo niz Mazoljice, pokidao vinograde, razrušio kuće. Bilo je žaobe i jauka.

----------
- dronjo - stari Mostarci su tako zvali potok vode koji bi se za vrijeme velikih kiša slivao niz
Suhodolinu sve do čaršije.

 Slikovita je i lijepa zahumska strana u Mostaru, a da nije nje, slabo bi što od Mostara bilo. Bujna i zelena, plodna i kitnjasta, pa kad je ljeto, ona daje život i veselja, radosti i zabave. Po njoj se steru krasne i čarobne bašče, a u njima se izmjenjuju mirisni orasi sa jabukama i tunjama, gusti, tamnolisti šipci sa lisnatim smokvama, dok se jablanovi mjere s munarama i terezijama. A za Zahum opet Radobolja je pravi dar neba, koji natapa rodnu zemlju, dok se u njenoj vodi ogledavaju vrbe i kupine, dok se preko nje brvnima vežu bašča s baščom, kamenim, svijenim ćuprijama jedna strana s drugom. Što je narav smogla milja i krasote u kršu, tu ju je sasula, pa nije ni čudo da tuda sve oživljava, dok ljetno sunce pripiče u golo tjeme Huma i o bokove Podveleži.
Svanuo bi petak, svetac. Lijep dan kô hoćeš, nebo čisto i vedro, kao oko ljepote plavojke, a s one modre čistine sijevalo sunce i počelo pripicati po zemlji. Baščovani po dućanima i ispred njih na Đerizu pod starom ćuprijom izložili mnogovrsnu zelen, dar i plod svojih bašča, pa da ne povene pod sunčanim zrakama, škrope ga uvijek, neprestano, te iz onih pletera curi voda i otječe malim jarkom ispod dućana. Svijet se miješa čaršijom, razgovara, viče, dozivlje, a seljak s drvima ustavi se pred kojim dućanom i pogađa s dućandžijom da proda drva. Netko zatakao čerek* mesa o kažiprst i nosi ga doma, a netko se ustavio pred baščovanima, te probira crvene kavade, modre patlidžane, traži bamju.
Upravo zgodna slika pregledati i vidjeti s jedne strane sve samu raznovrsnu zelen, a s druge strane bogate dućane, pune stambolske robe, kojom su police prenatrpane, dok s gornjih ćepenaka vise šareni jagluci*, jemenije*, silahi* i pripašaji.
Do podne je moglo biti još jedno tri sata kad je kroz svjetinu sa stare ćuprije silazio ovisok, jedar momak, s natisnutim fesom na zatiljku. Na nogama mu gotovo nove, crvene postule, nove čakšire s lijepim podvezama na tozlucima*, vezeni fermen*, a košulja od beza, kao snijeg bijela. Široke rukave zapeo pod pazuhama, a rukama maše uza se niza se, kao da pliva u vodi. Lica je malo opaljena, više koštunjava, al' nekako odrezana, pravilna. Pogleduje s dućana na dućan, mahne gdjegdje i glavom i rukom, ili se javi glasom...
...Svi pristadoše te se sva sedmorica hitro posukaše iz odaje i prosuše na ulicu. Na dvoru je vladao crni mrak, a slegla se i dobra tišina, te su Radobolja i Neretva šumile, kao da im se je buk pojačao. Kroz čaršiju bilo tamno, mrak se slegao svuda naokolo, a kroza nj iz daljega i bližega prodirala sitna svjetla svjetiljaka iz kuća kroz pendžere. Momci nagnuli uz čaršiju, a kako gaze i stupaju, onako pod njima škripi pijesak. Kroz mrak su se okretno i vješto promicali, a kad iziđoše iz čaršije, skrenuše nalijevo niz brdo preko stijena, te preko vode pređoše na drugu stranu. Ovamo im se sa strane crnila Radobolja i hujila ispod mlinica, pršteći i sipajući sitne kapi. Odatle skrenuše nadesno, i pod Humom upadoše u prva vrata.

---------------
- čejrek, čerek (čereg) (tur.) - jedna četvrtina, četvrt; četvrt zaklanog jagnjeta ili brava uopšte ; komad od nečeg raskomadanoga
- jagluk (jaglak, jaglek) - duguljasti rubac od finog beza zlatom izvezen na jednom uglu
- jemenija (emenija) - rubac (marama) od tankog platna, išaranama granama, kojim se povezuje glava
- silah, bensilah (tur.- ar.) - široki kožni opasač, pojas, koji sprijeda ima više pregradaka za papire, novac, duhankesu, oružje, noževe itd.
- tozluci (tur.) - dokoljenice od čohe ili sukna koje se sa strane skopčavaju
- fermen (tur.) - dio stare narodne nošnje, vrsta prsluka, od čohe, kadife ili šajaka, izvezen gajtanima, sprijeda sasvim otvoren i ne skopčava se. Ženski fermen je obično od kadife i više ukrašen vezom i gajtanima

-KRAJ-

 Muslimanske su djevojke obično vrlo lijepe jer ne moraju raditi težkih poslova; ne prži ih sunce i ne bije zima. One obavljaju samo kućne poslove, pa kako da ne budu lijepe?! Živu trijezno i umjereno, kako to Bog i narav zapovijeda, pa kako da ne budu zdrave?!...
...Koliko djevojkama ne dostaje naravne ljepote, nastoje je one umjetnim načinom povećati. One se vrlo lijepo odijevaju, boje si kose i obrve, alice mažu finim bjelilom i rumenilom. Zamislite sada sebi mladu, zdravu muslimansku ljepoticu, visoka uzrasta, kosa «priko pasa», kao ugljen crnih očiju i obrva, lica «bila i rumena», odjevenu u prekrasno, vrlo slikovito tursko odijelo izvezeno srebrom i zlatom. Na glavi joj fesić, na fesiću kita i dukati, oko vrata struke od zlata i bisera, a na rukama belenzuci – pak recite nije li lijepa?! Zar je dakle čudo, što naš momak nedjelje i mjesece ašikuje i obija vrata i prozore svoga ideala, da taj prekrasni naravni, ali zalijevani i umjetno uzgojeni cvijetak ubere i kući ponese?!
Ali ako su djevojke lijepe, kršni su i momci, pak ćeš megju bosanskim muslimanima naći upravo krasnih ljudi. Je li dakle čudo, da i djevojka zavoli takova majčina sina i da nastoji da bude što ljepša, da mu omili i da mu srce osvoji?!
Jer se muslimanske djevojke kriju, mislio bi čovjek, da se momak i djevojka mogu teeško upoznati, i da se žene po želji ili zapovijedi roditelja ili posredovanjem starijih žena, koje poznaju momka i djevojku, te da se vjenčaju, a da se prije ni vidjeli nijesu. U prijašnja vremena, do pred neko pedeset do osamdeset godina, tako je i bilo, a to nam najbolje dokazuje narodna pjesma o godžetu Mehi, koji je vjenčanu djevojku kući vodio i Boga molio, da joj vjetar lice otkrije, da vidi, što on kući vodi. Danas je to sasvim drukčije; danas ne samo da momak ima dovoljno sgode, da djevojku vidi, nego se šnjom i porazgovori.
Momci se sa djevojkama sastaju ponajviše kod komušanja, zatim kod hatmi, sunnetenja i u svatovima.
Kakav imućniji gospodar pozove večerom momke i djevojke iz komšiluka ili iz svoje mahale na komušanje. Djevojke dolaze uvijek u pratnji svojih matera ili neoženjene braće, a momci sami. Momci posjedaju na kukuruz, a djevojke na zemlju kraj kukuruza. Dok se komuša, djevojke su otkrivene. Za vrijeme komušanja su matere onih djevojaka u haremu kod domaćice, pa dok su one u kući, zabavlja se mladež sama. Tu ima smijeha, šale i nedužnoga bockanja na pretek, a samo kad i kad prodre pridušeni djevojački hihot, aonda sve ušuti. Iza toga nastavlja se prvo; šali se, smije se – mladež ko mladež. Kada se djevojke malo oslobode, zapjevaju; jedna započne, a druge prihvate. Čim su djevojke jednu pjesnu otpjevale, zapjevaju momci drugu, biva nek se vidi, da i oni znaju pjevati.
Muslimanske su djevojke vrlo stidljive i dobro uzgojene, pa se ni jedna ne će kroz cijelu večer usuditi, da momka u oči pogleda, a kamo li da se šnjim u razgovor upusti. Ako je koji momak koju djevojku begenisao, zavolio, baca joj klipove kukuruza u krilo. Ako ona kukuruz prihvati, pa ga iskomuša, zna se, da se injoj momak svigja i da može šnjom ašikovati. Dok kukuruz komušaju, naravno je, da domaćin dobro pazi, da megju mladež ne dolaze oženjeni ljudi ili nepozvani momci i muževi koje druge vjeroispovijesti.
Kod sunnetenja, hatmi i u svatovima ručaju ili večeraju djevojke u haremu sa ženama, a muškarci u aharu, dotično u selamluku, ali si djevojke, kao prave Evine kćeri, znaju naći dosta zgode, da sad ova, sad ona izagje iz harema, samo da ih momci vidjeti mogu. Poslije ručka ili večere idu oženjeni ljudi kući, a mladež se sastaje u posbnoj sobi; aharu, dotično u selamluku, igra kolo, ili se kako drukčije zabavlja. Ako je lijepo vrijeme, izagju momci i djevojke u avliju, uhvate se u kolo i igraju. Svaki se momak uhvati do one djevojke, koja mu je najmilija, pa igraju dok se ne smrkne, a kad se smrkne, ulaze u kuću i zabavljaju se i dalje, dok im to roditelji dozvole. Ako je malo momaka i djevojaka, pa ne će da igraju kolo, sjednu djevojke na ljuljačke, ljuljaju se i pjevaju, a momci se šale ili se šnjima razgovaraju. Momak se ne će u razgovoru nikada sasvim približiti djevojci, nego govori u daljinu od tri do četiri koraka. U razgovoru pazi dobra, da ne rekne što nepristojna ili takova, radi čega bi se djevojka pred drugima zastidjeti mogla.
I ovakove sastanke i igranke šerijat ne dozvoljava, ali eto – tako je danas i tomu se pomoći ne da. Prema tomu dakle vidimo, da momci i djevojke imaju dosta zgode, da se vide i upoznaju, pa i zavole. Iza kako su se upoznali i zavoljeli, stanu momci sa svojim djevojkama ašikovati. Ašikuju obično samo petkom i blagdanom poslije podne. Čim je narod podne otklanjao i iz džamije izašao, idu momci pod prozore ili na vrata svojim djevojkama. Djevojke su se dotle obukle u najljepša odijela, pometale sve svoje nakite na se i stoje iza demira ili na vratima ili u bašči iza plota ili živice i čekaju ko će putem proći. Malo su koja vrata u muslimanskim dielovima grada, na kojima ne bi petkom poslije podne barem po jedna djevojka bila. Momak dogje pod prozor, pred vrata ili pred ogradu ljubljenoj djevojci i ašikovanje započne. Kako ašikuju i šta pri tome govore, lijepo nam opisuje Fejzi beg Kulinović, pa mislim, da ne će biti zgorega, ako njegove riječi doslovce navedem: «Golubice, zašto skrivaš lišce ljepše od ružice?» «Skrivam lice, jer j' upeklo sunce.» «Da ti nisam grana na putu? Ako sam, da se uklonim?» «Jel' se kriješ što me ne begenišeš, il' se bojiš da ne hrupi dragi?» «Dragi došo – nema viš' ko doći! Ne begenišeš li, a ti u bezistan pa proberi.» «Probro sam svašta dosta, al' mi na te merak osta, jer si lijepa kita cvijeta, koja nije još nosita, pa si bejturana, koja nije još trgana, pa s' i stasa umiljata, kao da si nanizata od bisera i od suhog zlata.» «To je za me velika hvala, al' poslušaj mojeg hala: otkad sam te upoznala, robom sam ti postala; ne mogu ni jesti ni piti ni pravo misliti, već samo tiho uzdišem, kao da dušu izdišem.» «Lanjska bajramska! Slatka, kad si taka! Deder malo bliže kroči, da ti vidim crne oči i visoko tvoje čelo sjajno moje ogledalo. Da te smijem po pasu spopasti, griskao bih te kao miš kajasu, slatka rezaćijo! Medom bih te hranio, u kašičici stopio, u šećeru popio.» Amam! Aman! Pa po stari zeman, a ti pod sadašnji plan, u meni izgori džan, kao na vatri patlidžan! Hem da je srce trenica, a nož ledenica, odmah bi se zbola.» «Deder, da vidim,» i porinu kanat od sokačnih vrata. Ona vrisnu i pobježe niz avliju. Premda je poslije opet vrata pritvorio, ipak se ona nije htjela povratiti. Kad je vidio, da je čekanje uzaludno, pogje dalje, a kad bijaše podaleko odmaknuo od njene kuće, čuje kako ona udara uz muzike i pjeva:

«Ne ašikuj Mujo,
Ne veži sevdaha,
Jere od sevdaha
Goreg jada nema.»

Ako djevojka nije zadovoljna s momkom, koji je došao da ašikuje, ili ako čeka svog dragoga, onda će se u razgovoru početi, kao bajagi, odazivati, a kad je momak zapita: «Tko te to zove?» ona će: «Zove me nana, da pitu kuham» - ili: «Boji se nana, da ne hrupi dedo» itd.

 Otmice nijesu danas više toliko u običaju, kao u prijašnja vremena, kada je skoro svaki momak, makar i pro forma morao da ugrabi djevojku, ali nijesu ni odviše rijetke, i za to se više puta čuje, da je ovaj li onaj momak oteo ovu ili onu djevojku. Djevojčini se roditelji dugo ljute na svoga novog zeta i na neposlušnu kćerku, te im ne smiju zadugo, ni on, ni ona na oči; ali napokon popuste, pa se pomire šnjima.
Ako momkovi roditelji ne dozvole, da im sin uzme djevojku, koju je zavolio, dogodi se, da izagje iz očeve kuće i da počne novo gospodarstvo. Ako mu sada otac ne da njegova dijela, muči se kako zna, da prehrani sebe i svoju ženu.
Ima slučajeva, da se momak zaljubi u djevojku, a ona ne će ni da čuje o njemu, jer ga ne voli, ili jer je niska roda, ili jer je lola, i inače loša glasa. U tom slučaju vreba momak na djevojku, pa ako mu se desi prilika, da je uvreba gdje na zgodnom mjestu, on ju, ili sam, ili uz pomoć koga druga, zgrabi u naručaj i kući odnese. Ako tako ne ide, nastoji on u sporazumu sa svojom materom, da njezina mati dogje sa djevojkom njegovoj materi u posjete. Onda on jednostavno djevojku zaustavi i ne da joj da iz kuće izagje. Ako ni to ne uspije, gleda da ju gdje u sokaku uvreba, pa joj raspara dimije. To doduše ne će učiniti ni jedan pošten momak, jer je to u očima mulimana najveća prostota, a osim toga je takav čin kažnjiv po šerijatu sa zatvorom do tri godine, ali je onaj momak svoju svrhu polučio, djevojka je pod «mahanom» i roditelji mu je, hoćeš ne ćeš, moraju dati, jer se takova djevojka više udati ne može.
Ako je momak ili djevojka, ili oboje iz kakove ugledne, begovske ili aginske kuće, ne usugjuje se on oteti djevojke, niti ona smije, da k njemu pobjegne, jer bi to bila sramota ne samo za nju nego i za njihove roditelje, ali se ipak po koji put i taki slučaj desi. Momak odličnih roditelja obično posluša svoje roditelje i uzme za ženu onu djevojku, koju su mu oni odabrali, a djevojka polazi, ako i ne draga srca za momkom, koga su joj odredili. Da djeca odličnih roditelja i u takvim stvarima slušaju svoje roditelje, uzrokom je prije svega dobar kućni uzgoj, za tim ljubav i dužno poštovanje naspram oca i majke, te obzir na odličan rod, a napokon i strah, da ih otac ne razbaštini, jer je on neograničeni gospodar svoga dobra, pa ga može ostaviti bilo džamiji ili vakufu, bilo komu drugom.


PROŠNJA


Ako se je momak s djevojkom sporazumio i ona mu obećala da će za njega poći, šalje on njezinim roditeljima prosce. U nekim mjestima kao u Sarajevu, ide u prosce obično momkova mati ili udata sestra. Ako momak nema ni matere, ni udate sestre, šalje koju drugu ženu iz svog roda, ili nagje kakvu nenu za plaću. Ta se nena zove svatica.
Svatica ide djevojačkoj majci ili maćesi, a rijetko kada njezinom ocu i ponese momkov amanet, to jest prsten i novac, što joj ga je predao, da njim daruje djevojku. Kada svatica dogje djevojačkoj majci, počne razgovor o čemu drugomu, a onda tek svrne govor na momka, pa ga hvali, koliko samo može. Kada misli, da ga je dosta nahvalila, izvadi momkov amanet, pokaže ga djevojačkoj majci ili maćesi, pa govori: «Allahun emrile, pejgamberun sunnetile – po zapovijedi Božijoj, a po svečevu običaju – ovaj se je momak zagledao u tvoju kćer i poslao me, da je zaprosim.» Dok je svatica u kući, ne smije djevojka u onu sobu, u kojoj je svatica, niti smije, da joj se u hajatu, hodniku ili u avliji pokaže.
Ako mati ne misli dati svoga djeteta za onog momka, veli: «nemam ja kćeri za udaje, ta jakom, istom, je postala.» Ako bi djevojačka majka dala svoju kćer za momka, ali je čula šta zla o njemu, veli svatici, da joj ne može ništa za «sigur» reći, jer se boji svoje dijete dati u onakovu kuću, ili za onakova momka. Sada nastane najteža muka za svaticu. Ona mora da momka opere, da bude čist kao sunce i da majku uvjeri, da su sve ono zli jezici nalagali, da ga ocrne pred njom i djevojkom.
Iza toga donese domaćica, a nikada djevojka, crnu kafu. Ako je kafa slatka, zna se, da su roditelji razi, zadovoljni, da im se kći uda za onoga momka, a ako donese gorku kafu, ne će je dati. Dobije li dakle svatica gorku kafu, ne govori više o momku, niti će u tom poslu po drugi put u kuću doći, jer zna, da bi joj sve uzalud bilo. Dobije li slatku kafu, dade majci momkov amanet i ostane u kući, dok joj šerbe ne iznesu. Čim je svatica šerbe ispila, ustane i žuri se momku, da mu javi radosnu vijest.
Dok je svatica kod djevojačke majke, čeka momak nestrpljivo kakve će mu glase donijeti. Jedva se je ona na vrata pomolila, pita je momak: «je li rogato ili šušato?» Ili: «je li muško ili žensko?» Ako je svatica sretno svoj posao obavila, odgovara na prvo pitanje: «Rogato», a na drugo «Muško». Iza toga mu mubarećleiše, čestita, a on ju nadari novcem, kako već koji može.
Jedva je svatica iz momkove kuće izašla, dolazi onamo sluga, sluškinja ili ko drugi iz kuće one djevojke i nosi momku i njegovoj svojti od curine strane boščaluke. Cura znade, koliko ima čeljadi u kući onoga momka, pa je za svakog poslala po jedan boščaluk. Drugi dan ide opet svatica u kuću one djevojke i ugovori s njezinim roditeljima dan vjenčanja, da se mogu momak i «cura» spremiti, ako još nijesu spremni.

 SVATOVI, KINANJE I NIĆAH


Od dana prošnje, pa do vjenčanja, nije uvijek isti razmak u vremenu. Ako je spreman momak, a na po se djevojka, vjenčaju se već iza nekoliko dana, ponajviše u nedjelju ili u četvrtak, ili kako naši muslimani kažu, uoči petka ili ponedjeljka. Ako djevojka nije spremna, pričeka se, dok se spremi, ali rijetko kada čekaju dulje od mjesec dana. U odličnijim i bogatijim muslimanskim kućama, gdje se čine velike priprave za svatove i gdje pozivaju rogjake, znance i prijatelje iz bliza i daleka, ne žure se sa vjenčanjem, jer treba vremena dok se sve priredi, i dok se uzvanici saberu.
Vjenčanje se obavi skoro uvijek u večer, ili u neko doba noći. Mladenci se mogu vjenčati ili pred kadijom ili njegovim većilom, zamjenikom, u mehkjemi, uredu, ili u momkovoj ili djevojčinoj kući, kako to mladenci i njihovi roditelji žele. U najviše slučajeva ne vjenča mladence niti kadija, niti njgov većil, nego kadijinom dozvolom onaj hodža, iz čijega je džemata mladoženja....
...Prije nego će se mladenci vjenčati, ode momkov otac ili stariji brat muhtaru i hodži svoga džemata, da mu dadne ilmi haber, pismo, kojim muhtar tvrdi, da se djevojka udaje dragovoljno i bez sile, a hodža, da je djevojka punoljetna i da momak i djevojka nijesu u rodu.
Naši muslimani poznaju dvostruko rodbinstvo; rodbinstvo po mlijeku i rodbinstvo po krvi. Rodbinstvo po mlijeku veće je od rodbinstva po krvi. Rogjaci su po mlijeku oni ljudi, koje je jedna žena na svojim prsima othranila i svojim mlijekom zadojila, ako i nijesu njezina djeca, ili ako je jedno njezino, a drugo koje druge žene, pa ga je ona njoj za hator, za ljubav, ili za novac othranila.Rogjaci po mlijeku ne mogu se nikada vjenčati, dočim se rogjaci po krvi mogu, ali samo u vrlo rijetkim slučajevima, uzeti.. Uzeti se mogu i bratučedi i stričevići, dakle djeca od dva brata, ako su djevojčini roditelji pomrli, a njoj ostao znatan imetak. Da taj imetak ne propane i ne dogje u tugje ruke, može se ona kadijinom dozvolom udati za svoga stričevića. U istom slučaju i iz istih uzroka mogu se uzeti i djeca dviju sestara, dakle sestrići, premda se vrlo rijetko dogagja, da ko uzme svoju prvu rodicu, jer je narod uvjeren, da takav muž i žena ne će imati sreće ni u porodu, ni u svome životu.
Ako nema zapreke, da se mladenci vjenčaju, napiše hodža ilmi haber i preda ga momkovom ocu ili starijem bratu ili komu drugome muškarcu iz njegove bližnje rodbine. Sa ilmi haberom ide momkov otac ili brat kadiji. Kada je kadija, ilmo haber proučio i vidio, da nema zapreke vjenčanju, dade hodži pismenu dozvolu, da mladence vjenča. Ta se dozvola zove nićah murasela ili šehadet nama. Šehadet nama glasi u hrvatskom prijevodu po prilici ovako: "Djevojka Fatima, kći Sulejmana Ibrahimpašića iz džemata fetije, udaje se za Huseina Hodžića iz džemata Hotinca bez ikakve zapreke, to jest obe su stranke zadovoljne i nijesu malodobne. Vjenčanje ih dakle sa većilima i šahitima obije stranaka sa mehri muadželom ili mehri muedželom".
Kada je kadija nićah muraselu ili šehadet namu napisao, udari ozdola muhur kao kadija, a za tim pritisne žig kotarskog ureda kao šerijatskog suda. Nićah muraselu ili šehadet namu odnese sada momkov otac hodži i na temelju nićah murasele ili šehadet nama, vjenčaće on mladence.
Ako djevojka nije iz onoga džemata, iz koga je momak, ili ako nije iz istoga mjesta, izade ilmi haber onaj hodža, iz čijega je džemata djevojka. Hodža predaje ilmi haber momkovom ocu ili starijem bratu, a on ga sam odnese, ili ga poštom ili kako drukčije pošalje kadiji, pod čiju upravu i nadzor spada djevojčin hodža.
Na temelju toga izdaje djevojčin kadija nićah muraselu ili šehadet namu i daje onome hodži, u čijem je džematu momak, jer vjenčati može samo onaj hodža, u čiji džemat momak spada.
Sada da protumačimo, što je mehri muadžel, a što mehri muedžel. Po šerijatu mora momak da kupi djevojku. Za to prije vjenčanja ugovore o nićahu, to jest o svoti, uz koju će se djevojka momku prodati i za koju će za njega poći. Siromašniji nagode se i vjenčaju obično uz 12.000 akči ili šesdeset turskih groša, što čini po našem novcu deset kruna, jer je akča vrlo malen novac; tri akče vrijede samo jednu paru. Kod bogatijih ljudi plati momak djevojci mnogo više. Neki se vjenčaju uz sto, dvjesta ili više stotina hiljada akči, neki uz stotinu, pa i hiljadu dukata, već kako je koja kuća imućna.
Ako momak djevojci prije vjenčanja plati ugovorenu svotu, zove se to mehri muadžel, a ako se vjenča na priček, zove se mehri muedžel.
Strogo po zakonu, ne bi se momak smio vjenčati, dok nije isplatio ugovorenoga nićaha, ali se uobičajilo, da se vjenčaju i bez gotovoga novca. Za to, ako momak uzme djevojku uz mehri muedžel, to jest na priček, pita je, kada k njoj u halvat ugje: "Hoćeš li me ženska glavo čekati do toga i toga vakta, vremena?" Djevojka obično pristane i tako postane njegova žena.
Jerbo musliman mora da ženu formalno kupi, naravno je, da joj je gospodar i da ga ona mora u svemu slušati.
O nićahu, bilo to po mehri muadželu, ili mehri muedželu, ugovara se uvijek prije vjenčanja za to, da žena bude sigurna, ako je muž pusti, jer musliman može, kako rekosmo, ženu pustiti, kada hoće i za što hoće.