KROZ BOSNU I HERCEGOVINU 
 

Nepomena: Ovo je pregršt interesantnih svjedočenja Augusta Heimera, Šveđanina, nastalih na njegovom putovanju po BiH od 20 – 27 augusta 1903.g. Putovanje je inicirano kao posljedica njegovog učešća na devetom medjunarodnom kongresu geologa u Beču, a koju je organizirala Austro-Ugarska monarhija u sve svoje dijelove zemlje. Kada se vratio u Švedsku, Heimer je objavio svoja zapažanja te je tako nastala ova zanimljiva knjiga 1904.g. Knjigu je sa švedskog jezika preveo Dr.Izet Muratspahić. 

MOSTAR I NJEGOVA OKOLINA 

      Mostar je hvaljen od svih pisaca i od svih turista, takodjer, kao lijep grad, a posjetili su ga isto tako i daleki stranci, koji su 9.i 10. septembra protekle godine boravili tamo. Medjutim, teško je reći gdje se ta slavljena ljepota zapravo nalazi. Čini se da nema ničeg drugog do golog stijenja, sjajnog safirskog neba i zelene vode u tom podugačkom Mostaru sa svojih 2.000 kuća zbijenih izmedju kraških masiva Huma i Podveleža. On nije nikad bio nešto drugo osim mali provincijski grad, nije nikad vidio neke velike dogadjaje i nema nikakve historije. To je sasvim prosto «mostni grad»

Mostar je, pored toga, i što se klime tiče vrlo neugodno mjesto boravka. Na ulicama prži u toku najvećeg dijela godine afričko sunce i oduzima želju svake šetnje i izleta. Za vrijeme oba septembarska dana prošle godine bila je temperatura oko 42°C. Večeri ne nude nikakvu svježinu ili novu snagu, a na koncu avgusta priredjuju «popadači», ranije pomenuti sitni komarci, ljudima pravu patnju. Ako nekad bude oštra zima, dolazi do izražaja znatna hladnoća, posebno medju kamenim zidovima, te žitelji cvokoću u svojim stanovima kojima često nedostaju kaljeve peći. Još strašnije ae to osjeća kad bura – sjeveroistočni vjetar – s golih kraških planina s pustošnom silinom šiša nad gradom.

Usprkos tome, Mostar ima tako mnogo interesantnoga i lijepog za ponuditi da se stranac nikad neće pokajati zbog posjete tom gradu. On je smješten na obje strane Neretve. Glavni dio na lijevoj obali Neretve presječen je po dužini dvjema ulicama, Sauerwaldovom (Srednja/Fejićeva – moja opaska)i Velikom Tepom (Glavna ulica – moja opaska). Kuće su od kamena i uglavnom u dalmatisnkom i italijanskom stilu. U toku posljednjih godina izgradjen je jedan dobar dio modernih europskih zdanja. Stare kuće su obično okrenute svojom zabatnom stranom bez prozora prema ulici ili sokaku i svaka ima svoju malu bašču ogradjenu visokim zidom.

      Hercegovački glavni grad ne pati od nedostatka interesantnih i idiličnih mjesta. Medju prvim koje ćemo spomenuti je čaršija sa oko 500 prodajnih dućana. Iako ona stoji znatno iza trgovačkog kvarta u Sarajevu, može se tu kupiti jeftino svakojakih lijepih stvari, npr.vezova, ukrašenih radovima iz Livna, ćilima, glinenog posudja i drugog. Krojačka ulica, tamo gdje se izradjuju prekrasne zlatom pletene nošnje, koje nose bogati Hercegovci, posebno je vrijedna posjete. Kao u Italiji ovdje se radi vani otvoreno na ulici. Usred čaršije na jednom slobodnom mjestu nalazi se originalna kafana koju stranci zovu «Kafe Luft» (Kafana Zrak): u jednom paviljonu otvorenom sa svih strana stoje klupe, a na otvorenoj ugljenoj vatri sprema kafedžija odličnu kafu.

Nakon što smo prošetali čaršijom i došli na neretvanski most, o kojem ćemo uskoro više govoriti, našli smo se u gradskom dijelu Zahum. Ovdje su tihe mostarske četvrti, mjesto bašča. Preko zidova pozdravljaju vas vijenci šipaka i vrhovi čempresa; ogromna stabla duda, smokve i oraha šire svoje grane vani iznad ulice, a jedan broj grmova i cvijeća šire opojan miris. Ovdje se nalazi iza visokih zidova katolička crkva, novo zdanje u obliku bazilike s detaljima u korintskom stilu. Iznad glavnog portala čita se na državnom jeziku inskripcija: «Za Boga, svevišnjeg stvoritelja, sveti Petrus i Paulus podigoše ovu crkvu. Dobri car u Stambolu dade za ovo zdanje prekrasno mjesto i 50 kesa. Siromašan narod priložio je manju sumu. Najveća suma skupljena je u inozemstvu kroz skrb franjevaca. A.D.1866.7.mart.»

      Ova historija katoličke crkve u Mostaru je duga historija ove zemlje. Sve do 1850-tih godina katolički kapelan u Hercegovini usudio se posjetiti mnogobrojne katolike u gradu kako bi im podario religioznu utjehu, samo prerušen ili tijekom noći. Vikar Rafael Barišić, koji je rezidirao u jednoj kolibi u Seonici, čvrsto je naumio učiniti kraj takvu nepodnošljivom stanju. Sa ustrajnošću i lukavom politikom uspjelo mu je pridobiti jedan carski potpis, koji mu je dozvolio graditi biskupsku kuću u Mostaru. Medjutim, muslimani u gradu su prkoseći Sultanovoj naredbi uzeli oružje i zacijelo bi ubili apostolskog vikara da nije vezir Ali-paša stao izmedju njih. Pošto muslimani nisu htjeli ni za svo zlato svijeta prodati neko gradjevinsko zemljište u gradu, to je Paša u svoje ime kupio jedan komad zemlje izvan Mostara u Vukodolu koje je predao vikaru za 6 kesa pjastera (500 kruna). Čim su muslimani saznali to udružili su se i zakleli da će radije pasti do posljednjeg čovjeka nego dozvoliti da jedan nevjernik tu izgradi kuću. Medjutim, Barišić je pristupio hrabro poslu. Okružen naoružanim pašinim slugama preuzeo je posjed u vlasništvo: radnici su s oružjem za pojasom izvodili gradnju i 1852.godine je mogao vikar useliti u svoju novu kuću. Katolička zajednica se kasnije povećavala brzo i potreba za crkvom uskoro je postala primjetna. Čak je i to Barišić uspio ostvariti. On je pridobio na svoju stranu Omer-pašu, glavnokomandujućeg carskih trupa, i putem njegove preporuke uspio dobiti od Sultana ne samo dupuštenje da gradi crkvu nego čak i gradjevinsko zemljište i 50 kesa pjastera. Muslimani u Mostaru su činili sve da spriječe gradnju. Zabranili su, na primjer, da se uzima kamen iz obližnjeg kamenoloma i zbog toga su morali uz velike troškove otvoriti nove na drugim mjestima. Barišić nije uspio doživjeti završetak gradnje crkve, ali se broj njegovih religioznih ispovjednika još više povećao te njihov položaj postao siguran. Sada nema u Mostaru vjerske mržnje, svi vjernici žive mirno i slobodno jedno pored drugih. Tijesno uz ovu katoličku baziliku duž ulice izgradjen je i samostan za redovnice, a da se muslimanski narod nije ni namrštio.

      Za vrijeme naše dalje šetnje kroz tijesne tihe sokake četvrti Zahuma, očaralo nam je oči divno zelenilo koje se tu posvuda javlja. Slijedili smo jedan tok rijeke Radobolje koja snabdijeva vodom novi mostarski vodovod i protječe pored više malih kafanskih bašča. Zavirili smo u jednu od njih koju je posjedovala jedan Njemica, a čiji čovjek je bio vodnik I klase u Mostaru. Tamo smo dobili dobru čašu piva koje je hladjeno u ovoj ledenoj riječici. Jedan dud s ogromnim obujmom zasjenio je bašču i kuću u čijoj gostinskoj sobi su mnogobrojne lastavice imale svoja gnijezda, pa lete unutar i van. To je jedna lijepa osobina kod istočnjačkog naroda da se medju njima nikad ne proganjaju ili zatvaraju ptice, nikad ne preopterećuju konji i druge tegleće životinje preko njihovih moći. Često su oni stupali u svadju s doseljenim Italijanima koji po svom domaćem običaju ne mogu gledati pticu, a da ona ne leži ispržena na tanjuru pred njima. Vlada je takodjer smatrala da mora preduzeti mjere zaštite životinja. I mada gomile ptica grabljivica bešumnim mahanjem krila lebde iznad Mostara, ipak ove bašče daju krov nad glavom još jednom broju kliktavih ptica pjevačica i za vrijeme blagih proljetnih noći može čovjek usred grada čuti stotine slavuja kako pjevaju. Pravi baščanski dio grada nalazi se duž desne obale Neretve gdje voda Radobolje pada u jednom malom vodopadu. Mnogobrojni mali riječni rukavci navodnjavaju kukuruzna i duhanska polja i stvaraju čarobne bašče u kojima zriju smokve i šipci. Još jedno posebno idilično mjesto preostaje mi ovdje da pomenem. Neretva ima velike špilje, očigledno nekad izdubljene rijekom, a u njima i baščama iza njih postavljena je pivnica. Tamo je divno svježe i čovjek se osjeća dobro raspoložen. To čine takodjer i stotine lastavica koje ne hajući za ljude lete unutar i van, a imaju svoja gnijezda u prostoriji.. Odavde takodjer ima divan pogled nad Neretvom čija se divlja ljepota baš u gradu najbolje ističe.

      Najveća znamenitost Mostara je kameni most na Neretvi koji se često naziva rimski most, zbog toga što se vjerovalo da vodi porijeklo iz rimskog perioda, kao što se vjerovalo da se ovdje nalazio rimski grad Matrix. Ako se ipak na ovom mjestu u najstarija vremena i nalazila rimska kolonija, Rimljani medjutim nisu imali ništa s mostarskim mostom. U samo jednom smionom luku od 27,3 metra raspona i 19,5 metara visine nadsvodi most rijeku. To veličanstveno gradjevinsko djelo najviše dominira kad se promatra iz riječnog korita. Most je, takodjer, predme nacionalnog ponosa. U mostu hercegovac nalazi svoje personificirane najplemenitije vrline. Visoko i odvažno zategnut izmedju okomitih stijena iznad divlje struje, on je čulna slika narodne tihe hrabrosti, ponosni let misli i herojska ljepota. Dvije polukružno oblikovane kule sa strašno debelim zidovima okružuju sa strana most. One su nekada služile kao zatvori i barutni magacini, a sada su izgubili svako značenje.

      Mišljenja da bi neretvanski most mogao biti rimsko gradjevinarsko djelo je sada napušteno. Vjerovatno muslimani imaju pravo kad pripisuju veliko sultanu Sulejmanu II ovu gradjevinu godine 974 po hidžri (1566). Kao dokaz za to navodi se jedna arapska inskripcija u sredini luka, koja glasi: Kudret kemeri – luk božije moći. Prema arapskoj upotrebi ovaj natpis bi kroz zajednički zbir pojedinih brojnih vrijednoti slova odao godinu gradnje mosta, a to je u ovom slučaju 974. Tusrski geograf Hadži Kalfa kazuje sljedeće:

      «U Mostaru je izgradjen jedan neobičan lučni most 974. Onda se većina bašča nalazila na drugoj strani rijeke – u dolini Radobolje, tako da se prije prelazilo preko jednog visećeg drvenog mosta na lancima, koji se medjutim, pošto nije imao nikakvih potpornih stubova, tako ljuljao da se samo sa smrtnim strahom prelazilo preko njega. Nakon osvajanja zamolili su stanovnici sultana Sulejmana da dopusti izgradnju jednog kamenog mosta. Ovaj uputi tamo Sinana – najvećeg turskog arhitektu svih vremena, ali on objasni poslije izvršenog pregleda da je nemoguće nadsvoditi most i od toga se, dakle, odustalo. Nešto kasnije, preuzeo je na sebe obavezu jedan gradjevinar da na tom mjestu izvede radove i most dobi dopuštenje. On ima jedan jedini luk, čija je dužina izmedju krajnjih kula 150 aršina, umjetničko djelo koje je učinilo sve svjetske neimare pobjedjenim. Zid na kojem se nalazi luk ima širinu od 8 aršina.

      Pravoslavni stanovnici Mostara pričaju, medjutim, da je jedan hrišćanin, neimar Rade, zatvorenik kod Turaka, kupio svoju slobodu preko ovog djela koje je njemu prvo uspjelo, nakon što je on po savijetu Vile (šumske nimfe) uzidao jedan ljubavni par u temelje mosta.

      Turski pjesnik Derviš-paša (1004.g po hidžri vezir u Bosni), mostarsko dijete, opjeva svoj rodni grad i njegov most zanosnim riječima: «Ljepota Mostara, kojoj nema ravne, ne može se perom opisati. O, srce moje, ne čudi se što te Mostar opčinio! Nigdje u cijelom svijetu ne nadjoh takav mirisan lahor koji širi srce ni takve vode, što produžava život. Svaki dio Mostara ispunjava srce radošću novom. Sa svojom vodom i svojim voćem i s Anatolijom se može mjeriti. Svak mali voćnjak u Mostaru je rajski vrt radosti. Mostarski most sa svoje dvije kule sliči nebeskom svodu, po kojem zvijezde hode svoj put. Putuješ li cijelim svijetom, nigdje nećeš naći takvog života kao u Mostaru, obitavalištu svih umjetnosti i nauka. Mostar je podojio mnoge, kako s mačem, tako i s perom junake, kako u ranija vremna tako i danas. Za mene indijski papagaji morali bi umuknuti, budući da sam ja onaj slavuj koji opjeva Mostar.»

      Danas je kočijama zabranjeno voziti preko mosta na Neretvi, pošto se pokazuju prijeteće pukotine na nekim stubovima. Promet se odvija preko dva željezna mosta, od kojih jedan, Most Franje Josipa, povezuje željezničku stanicu s gradom.

      Mostarske ulice su u dobrom stanju i toliko čiste koliko je to uopće moguće s tolikim brojem teglećih životinja koje dnevno idu po njima. Cijeli karavani dolaze sa sela sa svim mogućim vrstama robe. Žene tjeraju ulicama satada ovaca i koza, a istovremeno su zaokupljene pletenjem. Naglašena ljepota ovih žena, osim figure, ne može se vidjeti na njima. One su najčešće vrlo preplanule kože i imaju prljavu odjeću, ali ni jedna nije bez ogrlice od srebrenjaka ili staklenih i ćilibarskih perli. Na glavama nose dijademu, skupocjene ukosnice i kovani novac, vrlo često majstorski spojen u mnoge male pletenice. Neurednost odjeće bi se mogla objasniti nestašicom vode koja vlada u brdskim područjima. Medjutim nedjeljna odjeća je uvijek uredna i rublje je lijepo izvezeno u južnoslavenskim mustrama.

      Nošnje u Hercegovini su potpuno različite od onih koje se nose u Bosni. Sva odjeća je od vunene tkanine i odlikuje se jednostavnošću. Bijela boja dominira. Ljeti žene nose široke suknju-hlače, laneno sukno, i jedan kratak, tamni fermen. Zimi, osim toga, jednu do zemlje dugu suknju od grubog vunenog sukna obrubljenu resama na dnu. Pravoslavni Hercegovci su preuzeli svoju nošnju iz Crne Gore. Posebice je kapa, najčešće niski crnogorski fes, obrubljena s vana trakom, ali umjesto kao u crnoj Gori jednostavno izvezenih kneževskih inicijala, crveni vrh ukrašava jedna zlatna zvijezda. U svečanim prigodama oni nose dugi kaput od nježnog snježnobijelog vunenog platna (bjelaca).

      Žitelji Hercegovine su snažan, visok soj koji nastupa s ponosnom samosviješću. Tu ne možete naći puzeću poniznost. Stječe se dojam da se vidi na tim ljudima da su uvijek spremni boriti se za svoju slobodu. Čak i žene drže visoko glavu i njihove oči bljeskaju južnjačkom vatrom. Jasno se primijeti da su se Bosanci i hercegovci, usprkos istom jeziku i porijeklu, razvili u različite narode. Prema strancima su Hercegovci, kao i ostala planinska plemena nešto negativni, medjutim, otvoreni su, pošteni i povjerljivi. Naviknuli su se na sadašnju vlast, ali je to išlo znatno sporije nego u Bosni.

      Oko 30 mostarskih džamija su prilično lijepe gradjevine, mada su izgradjene od sivog kamena i njihovoj spoljašnjosti nedostaje sjaj koji smo nalazili kod muslimanskih bogomolja u Sarajevu. Naročito su lijepi minareti i spadaju medju najljepše koji se mogu vidjeti u Turskoj. Pored šadrvana za pet dnevnih pranja uvijek stoje krasni čempresi, a mezari, koji se prema starom muslimanskom običaju nalaze uz džamije, blistaju u divnom zelenilu, a cvjetovi šipka im pružaju življi kolorit tako da počivališta umrlih sasvim gube svoj tužni karakter. Najotmjenija od džamija je ona smještena usred grada, Karadžoz-džamija sa lijepom sahat kulom (karadžoz znači crnooki).

      Divno zelenilo koje smo zapazili u gradu prostire se takodjer daleko preko Bijelog polja, tamo kuda se Mostar postupno širi. Izvan željezniče stanice imamo Stefani aleju sa lijepim drvećem punim lišća. Desno i lijevo od nje pružaju se prave šume stabala smokve i bogata duhanska i kukuruzna polja opasana zelenom živicom.

      Ovdje takodjer vlada živa gradjevinska djelatnost. Cijele europske četvrti i više novih gradjevina u starom gradu svjedoče o želji za poduzetništvom i napretkom. Medju novim zdanjima pomenimo rezidenciju, gradsku vijećnicu, žensku gimnaziju, trgovačku školu i opću narodnu školu. Osim ove posljednje postoje takodjer i vjerske narodne škole. Djeci koja žele pohadjati pravoslavnu školu nije zavidjeti. Oni se moraju pentrati brdskom stazicom koja je zimi i za vrijeme oluja opasna po život.

      Škola se nalazi pored pravoslavne crkve koja izgradjena u bizantskom stilu. Njena unutrašnjost oskudijeva ukrasima, s izuzetkom ikonostasa. Medjutim, svojim impozantnim svodom koji je poduprijet jakim kamenim stubovima sa cvjetnim i lisnim kapitelima, čine izvanredan dojam i oduševljavaju ljubitelje umjetnosti.

      Medju najljepšim gradskim gradjevinama je i ranije pomenuti hotel Neretva, koji je izgradjen u maurskom stilu. Na strani gdje se nalazi vrt postoji čarobna veranda gdje se rado sjedi uvečer, kada raznoliko južno drveće lagano šumi, kada mjesec u punoj jasnoći sija na tamnoplavom nebeskom svodu, a Neretva se čuje u blizini kako huči udarajući u stijenje u svom koritu i u obale...

      Uvečer su se na ovoj hotelskoj verandi posljednji put u punom broju okupili članovi geološke ekskurzije na zajedničkoj večeri. Sljedećeg jutra, naime, moralo je nekoliko učesnika otputovati. Mostarski muslimanski gradonačelnik Hadžiomerović je na večeri održao srdačnu zdravicu za goste...

      Okolo po vrhovima brda smješteno je nekoliko malih tvrdjava za gradsku zaštitu, a na sjevernoj i južnoj strani se nalaze prostrane kasarne i barake za garnizon. Nedaleko od južnog logora, ali unutar grada, smještena je glasovita fabrika duhana, gdje je zaposleno na preradi izvanrednog hercegovačkog duhana u cigarete i duhan za pušenje 400-500 djevojaka, kao i mnogo muških radnika. Medju muškim osobljem su predstavnici svih konfesija, a medju ženskim samo kršćanske religije. Muslimanke koje traže posao u fabrici dobijaju da to rade u svojoj vlastitoj kući. Zarade su, medjutim, prema europskim pojmovima znatne; radne hale svijetle i uredne, a djevojke u svojim živopisnim niošnjama i s fesom na glavi odaju veoma simpatičnu sliku. Nekolicina nose kovani novac, uključujući i dukate ili turske zlatnike oko fesa i oko vrata, a oni koji nemaju sredstava za sličan luksuz, ukrašavaju kosu i fes cvijećem. Cvijeće stoji i na svim radnim stolovima. Priča se da ne postoje marljiviji i spretniji radnici i radnice od ove male skupine od kojih se svi koji se prijave primaju. Fabrika se mora takodjer stalno proširivati, pošto se uzgoj duhana svake godine povećava, a prodaja proizvoda je u stalnom porastu.

      Blizu Mostara, pored puta za Blagaj, nalazi se državna vinska i voćarska poljoprivredna stanica. Usred jednog parka okruženog vinogradima nalazimo zdanje sa vinskim presama i zgradu za boravak službenika. Sadnice iz apsolutno zdravih područja, bez bolesti filoksere, djelomično se nabavljaju za potrebe same stanice, a djelomično se daju vinogradarima kooperantima. Nedaleko od stanice već se vidi plod ove djelatnosti: izvanredna prodavnica vina Riste Jelačića.

      Ovaj bogati vinogradar i vinar dao je svog sina na studij za vinogradarstvo u Klosterneuburgu (donja Austrija) i po njegovim planovima izgradjen je veliki vinski podrum i postrojenje za vinifikaciju.

      Kao uzgoj šljiva u Bosni, tako vinogradarstvo u Hercegovini igra vrlo značajnu ulogu. Od 6.500 hektara, koliko vinova loza zauzima u cijeloj Bosni i Hercegovini, više od 6.000 hektara pripada Hercegovini. Uzgoj, koji se do današnjih dana obavljao dosta primitivno, počinje bivati sve racionalniji zahvaljujući primjeru državne vinogradarske i vinarske stanice. Vinogradi u cijeloj zemlji su do sada bili poštedjeni od filoksere (trsne uši).

      Hercegovačka vina, koja općenito idu pod imenom «Mostarska vina», imaju južnjačke vinske osobine, bogata su alkoholom, a siromašna kiselinama, s visokim postotkom ekstrakta i s finom aromom. Podstaknuti od strane «zemaljski glasovitih» staničnih uzora, tijekom posljednjih godina su inteligentni domicilni vinski proizvodjači izgradili primjerne vinske podrume u kojima se preša i priprema ne samo njihov urod, nego čak i velike količine groždja koje se otkupljuju od manjih vinogradara iz okolice. Ova vina su sada predmet velike potražnje na inozemnom tržištu.

      Područje oko Mostara je bogato interesantnim mjestima. Jedan izlet koji naročito lovci ne bi smjeli propustiti, je izlet na Mostarsko blato, ime koje je sinonim za močvaru, no veoma neadekvatno, budući da i kad se ono tijekom ljeta djelomično isuši, pokazuje ipak najčešće jasnu plavu vodenu površinu kao neko alpsko jezero, a obuhvaća područje od 30 m². Put do tamo vodi kroz tipičan kraški pejzaž. Samo na jednom mjestu vidi se na osobno iznenadjenje park mladih hrastova i drugog listopadnog drveća. To je privatno vlasništvo koje je radi zaštite od koza ogradjeno. Ovo predstavlja najbolji dokaz da se kraško zemljište, barem na zaštićenim mjestima od bure, može s uspjehom zasadjivati, ako se samo mogu zaštiti mladi zasadi od njihovih četveronožnih neprijatelja..

      Kasnije, kad cesta pravi jedan zaokret na lijevo, otvara se veličanstven pogled na Mostarsko blato. Ono je sjeverno i istočno omedjeno stijenama litica koje se gole i puste obaraju okomito na vodenu površinu. Južno  imamo jedan dugačak obronak šumovitog planinskog grebena Trtre (?). Plodno tlo pokraj jezera daje žitarice, grožđe, duhan i raznovrsno voće. U selima koja se nalaze zbijena jedno uz drugo žive samo katolici. Doduše, na južnoj obali jezera stoje i sada živopisne ruševine jedne džamije pokrivene gustom povijušom, ali muslimana nema.

      Biti u glavnom hercegovačkom gradu, a ne vidjeti Blagaj sa izvorom Bune, bila bi sramota za svakoga ko ima i najmanje osjećaja za prirodne ljepote, tim više što se ovdje pridodaje i povijesni interes. Blagaj je bio nekad glavni grad države i zvao se još Hum ili Zahumlje, a vladar je upravljao iz Stjepan grada, čije se ruševine još i danas moćno i respektabilno uzdižu na jednoj visokoj goloj litici. Tada se, kaže hercegovačka narodna pjesma, to zvalo: Mostar – šeher, Blagaj – varoš, što će reći Mostar je selo, a Blagaj grad, s tim da pjesma u današnje vrijeme zvuči obrnuto. Medjutim, koliko god je ovo mjesto sada beznačajno, toliko je okolina interesantna i ona posjeduje jednu znamenitost koja možda nema sebi slične u Europi i koja bi, da je smještena u Švicarskoj, privlačila desetine hiljada stranaca godišnje, a to je vrelo Bune.

      U udobnim kočijama napuštamo Mostar i prolazimo kraj Južnog logora, a zatim i kraj ranije spominjane voćarsko-vinogradarske stanice, te postrojenja Riste jelačića i usmjeravamo se pravo na jedan kut gdje se čini da planina sprječava daljnji prolazak. Obronci s lijeve strane puta su dobro obradjeni; posvuda se vide vinogradi i pokrivene kuće. Desno od nas, medjutim, imamo kraš čisi oskudni čičci i kadulja niti malo ne mogu ponuditi ovcama sirovu hranu. Nakon jednosatne vožnje primjećuju se prve kuće u Blagaju i ubrzo ulauimo u čaršiju – desetak većih i manjih dućana kraj kojih su smještene jedna novoizgradjena katolička crkva i jedna džamija.

      Na drugoj strani Bune, preko koje vode dva mosta, nalazi se veći dio naselja. Ovdje smo napustili kočiju i pošli pješice jednom stazom izmedju visoke litice, omedjene grmovima mirte i šipaka, na kojoj je Stjepan grad i Bune. Poslije nekoliko minuta završava staza ispod ogromnih, masivnih i izbačenih stijena pored jedne male skupine gradjevina i ruševina. Prvo se dolazi do jedne džamijske ruševine koja je srušena odronjenim komadima litice. Unutra, u jednom kutku litice, nalazi se jedna muslimanska kuća gdje živi hodža, koji čuva turbe, koji okružuje grobove pobožnog šeika Sariz-Altuka i njegova sluge.. Sariz-Altuk je, prema pričama, na oslobodio pećinu Bune od zmaja, koji je tražio kao žrtvu mladu djevojku, kao i da se oženio kasnije princezom iz Stjepan grada i umro na tom mjestu.

      Hodža nam pokazuje, uz napojnicu, unutrašnjost turbeta s adva kovčega prekrivena jednostavnim ćilimima; pored njih se svake večeri stavlja zemljani lonac s vodom i jedan ručnik, a koji se nalazi svakog jutra mokar nakon pranja svetoga. Ispred turbeta se nalazi podignuta jedna mala veranda s koje se pruža prekrasan prizor; vidi se, zapravo, jedna ogromna pećina, bogato ukrašena stalaktitima, a iz nje izvire Buna u moćnoj širini.

      Buna je tipična kraška rijeka. Pod imenom Zalomka protiče kroz Gatačko polje, nestaje tamo odjednom u jednom podzemnom kanalu i kasnije ponovno izbija iz litice kraj Blagaja. Priča se da je jednog dana jedan pastir bacio svoj štap u Zalomku, te da ga je njegov otac, mlinar u Blagaju, našao u Buni. Otac i sin odlučiše da izvuku korist iz tog otkrića. Pastir je klao svaki dan po jednu ovcu, bacao je u Zalomku, a njegov otac bi je lovio u Buni. Aga, kojem je pripadalo stado ovaca, primjeti da stado biva sve manje, ali je pastir bacao krivnju na vukove koji su u velikim čoporima harali u tom području. Aga je na kraju posumnjao, nadgledao je pastira i jednog dana su ga iznenadili dok je bacao svoj plijen u rijeku. Sljedećeg jutra ulovio je otac umjesto ovce obezglavljeno sinovljevo tijelo. Slične priče pričaju se jednako tako i o drugim kraškim rijekama, pa se na više načina pokušalo istražiti je li Buna stvarno produžetak Zalomke. Plivajući se ne može započeti slično istraživačko putovanje, budući da je voda tako ledena da se niko ne usudjuje kupati u njoj.

      Voda Bune je svjetloplava i tako čista da se može vidjeti svaki kamenčić  na dnu i svaka pastrmka što okolo živahno pliva. Kontrast izmedju rijeke i tmurnih zidova litice, u čijim dupljama i udubljenjima hiljade lasta i golubova prave svoja gnijezda, daje mnogo jasniju sliku impozantnosti .

      Penjanje na Stjepan grad je vrlo naporno. Po kozjim stazama i preko oblutaka što klize pod nogama mora se penjati u visinu na vrućini od blizu 50ºC. Ruševine tvrdjave su očuvane u dobroj mjeri. Ovdje je nekad stolovao Stjepan Kosača, koji je bio izvan oblasti odlučivanja bosanskog kralja i umjesto toga prihvatio vazalski odnos s njemačkim kraljem. On je tada dobio njemačku titulu vojvode (hercega) i po njoj kasnije prozvao svoju zemlju Hercegovinom. Bosanski kralj je medjutim odbio priznati taj novi odnos i 1446.godine sazvao parlament u Konjicu gdje je Herceg Stjepan prozvan uzurpatorom. Kao što već znamo, taj parlament je na apele papinih izaslanika i franjevaca donio strogu odluku protiv bogumila, od kojih je 40.000 prebjeglo u Hercegovinu, gdje ih je Stjepan Kosača, i sam bogumil, uzeo pod svoju zaštitu. U svojoj tvrdoj tvrdjavi prkosio je i bosanskom kralju i parlamentu i podlegao je tek od svog rodjenog sina. On je, naime, njegovu vjerenicu udao za drugoga, a u znak osvete sin je prešao na islam i poveo tursku vojsku protiv rodjenog oca koji je zarobljen okončao život u zatvoru 1466.godine. Nakon njegova pada zemlja je došla pod tursku vladavinu pod kojom je bila sve do 1878.godine. nekad cvjetna polja ležala su pusta, a narod je bio porobljen i potlačen sve dok sada nije za njih osvanuo novi dan.

      Tiho i pusto je u nekad divnoj tvrdjavi; samo koze gledaju radoznalim pogledima strance koji se usude remetiti njihovu usamljenost, a u zraku kruži nekoliko ogromnih orlova čija se gnijezda nalaze u visinama na nepristupačnim pukotinama litica iznad Buna-pećine. Jedan ogroman dud zasjenjuje unutarnjost ruševine; planinsko cvijeće i kukuruzu slična trava prekrivaju tlo. Medjutim, s tvrdjave naše oči vide dva kulturna djela najnovijeg vremena: na jednoj strani željezničku prugu do metkovića, a na drugoj divni regionalni put za Nevesinje. 

      (kraj)

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hilmija Sisirak, 1997. godine. Pred kraj teksta primjetit cete da on kaze kako je ovaj tekst proizvod njegovih vlastitih sjecanja na pojedine dijelove mostarske carsije od prije pedeset godina, sto znaci da su ovi opisi pojedinih dijelova Mostara kakvi su izgledali neposredno poslije Drugog svjetskog rata (ili pribliznije, iz 1947. godine). 
 

Karakteristika razvoja Mostara u toku turskog, a donekle i austrougarskog perioda, bila je da se sirio koncentricno i pretezno uz Neretvu, a poslije Drugog svjetskog rata ravnim prostorima nizvodno i uzvodno Neretvanjskom dolinom. Mostar, koji se razvijao pod uticajem orijentalne i zapadno-evropske kulture, pokazuje dvije osnovne i sasvim razlicite cjeline: carsija i mahale sa sokacima direktno uz Neretvu i po okolnim padinama Brankovca, Mazoljica i Bjelusina, i noviji dio grada, izgradjen na nekadasnjim bascama i vinogradima. 

Mostarske ulice, cesto s gusto zbijenim i sirom otvorenim ducanima, ocuvanim kucama i cardacima orijentalne arhitekture, sa kupolama dzamija i munarama, bitna su obiljezja danasnje cjeline carsije i Starog grada. 

Medjutim, poslije Drugog svjetskog rata, izgled carsije se mijenja, posebno u uzem dijelu grada, na lokalitetu Glavne ulice i Fejiceve ulice sa prikljucnim sokacima. Sa lica mjesta nestaju divni mahalski ansambli - objekti orijentalnog tipa, bezbroj starih ducana i magaza sa svojom originalnoscu i ljepotom. U mnoge stare objekte sa avlijama, ulazilo se direktno sa ulica, a ulazna vrata imala su svoje karakteristike, kako po izradi, tako i po dimenzijama. Krila vrata, radjena od camovine, bila su izrezbarena, sa ukrasnim motivima u drvetu, i sa dodatnim elementima, kao sto su zvekiri, mandali i krekuni. 

U malo kojoj avliji da nije bilo zasadjene vocke, a narocitu ljepotu davale su mirisne ruze. Preko kamenih zidova avlija padale su grane kajsija, sipka, smokve, vinove loze, a ponegdje sandude i musmule. 

Na prostoru od stare Poste do Tepe mnogo toga vise nema. Tako su nestale i dvije stare kuce, porodica Humo i Tiberio, koje su se nalazile izmedju stare Poste i objekta, vlasnistvo Merdze, u cijem poslovnom dijelu je bila Torlina brijacnica i prodavnica "Kras". Malo nize, uz Pecin sokak, na samom uglu bio je mali ducan-cepenak, vlasnistvo Hume, a preko puta, gdje se danas nalazi kafana Muje Kahrimanovica, bila je jedna mala mahala, u koju se ulazilo kroz Begov sokak, u kome su stanovale porodice Alajbegovic, Rajkovic... Posebnu ljepotu, uz samu Fejicevu ulicu, davao je stari turski objekat Kapetanovica-Ljubusaka, koga su Mostarci zvali i Ljubusakov cosak. Sa sjeverne strane Ljubusakova coska nalazio se lijep objekat porodice Fejic. Odatle, prema kinu "Zvijezda" (ranije "Central") bilo je nekoliko starih turskih kuca, a ulazi su bili iz Fejiceve ulice. Uz kino je bila slasticarna, vlasnistvo Stauda, a lijevo od nje ulazilo se u Policijski sokak (danas Huse Maslica). Tu je bila Miletica kovacnica, a svi objekti i avlije cinili su splet stare arhitekture, koji se granicio sa Brkica ulicom i starom Vatrogasnicom. Zavrsnicu prema sjeveru cinila je radionica familije Rendulic, kao i podrum vlasnistvo Loza. Od Rendulica radionice, pa do Rizikalove ulice, bilo je dosta ducana i magaza, a posebnu ljepotu davala je dzamija na samom ulazu u Ulicu Huse Maslica iz Glavne ulice. Tu se sada nalazi park. 

                                                    Fejićeva - Ljubušakov ćošak  

Preko puta kina, od Kljunova sokaka do Roznamedzijine dzamije bio je niz malih ducana: fotograf Kolakovic, vocarska radnja Avde Fejzica, brijacnica Hume, zvanog Rus, trafika i prodavnica novina u kojoj je radio Tonko Matulic, stanar zgrade u kojoj je zivio popularni mostarski ljekar dr. Rizzo. Uz trafiku je bila ascinica, vlasnistvo Gasevica. S lijeve strane, nize Policijske zgrade (tu je kasnije bio Zavod za zaposljavanje), bila je trafika, u kojoj je radio Meho Kapetanovic-Cojla, kasnije poznati ulicni prodavac novina, zatim radionica precizne mehanike, vlasnistvo Mirka Vlahe i kafana koju je drzao Serif Frko. Malo nize, do 1945. godine, bile su stolarska radionica, vlasnistvo Kuljica i bravarska radnja Bega Bilalovica. Preko puta, u Salatica kuci, bila je prehrambena radnja, pa radionica za opravku naliv-pera, vlasnistvo Blagajca, te popularna radnja za izradu sesira, u kojoj je radio Marko Terzija. U Karadjozbegovoj ulici, s lijeve strane, bile su stolarska radionica Sulejmana Balica i vulkanizerska radnja Drage Trajkovica. U zgradi, gdje se donedavno nalazilo Socijalno i penzijsko osiguranje, a sada MUP, bila je mala kafana, ciji je vlasnik bio Sandzaktar, a juznije poruseni Dom staraca (prije se zvao Uboski dom). Na toj rusevini, raja je napravila malo igraliste, gdje se igralo "krpenjaka", a igraliste je nazvano "Monte Karlo". Zasto, to niko nije znao. 

Preko puta, na ulazu u Telcevu ulicu, s lijeve strane bio je jedan fini objekat sa aralukom, u kome su stanovale porodice Momirovic i Isak, a istocno se naslanjao na objekat porodice Hadzimusic. Izlazeci na Glavnu ulicu, i danas postoji zgrada, u kojoj je bio hotel, vlasnistvo Jelcica. U istoj ulici, bilo je kino "Korzo", a u njegovom podrumskom dijelu bila je Fronta - kasnije MZ Brankovac-Mejdan. 

Ono sto upotpunjuje kompleks centralne mostarske carsije na lijevoj obali Neretve su dzamije, impozantne gradjevine, na kojima se najljepse stilski ocrtava graditeljstvo i umjetnost orijentalne i seldzucke gradjevinske tradicije. 

Upravo oko Karadjozbegove, Roznamedzijine, Cosa Jahja hodzine i Cejvan Cehajine dzamije izrasla je i mostarska carsija. Duboki utisak ostavljaju odnosi gradjevinskih masa - od malih ducana i cepenaka, pa do visokih objekata, kao sto su stara zgrada Opstine, banke, bivse policije i druge. Jasno se vidi da je rijec o jednoj urbanoj cjelini, sa raznolikoscu krovova i vanjskih fasada, ulaza i izloga "auzlaka". 

Zbog toga i podsjeca na zivot u carsiji, nostalgicno potkrepljuje uspomene na pojedine detalje toga ambijenta. Izlazeci iz Telceve ulice prema Tepi, s lijeve strane uz Kajtazovu kucu, bio je ulaz u dvoriste tada Uciteljske i Osnovne skole. Tu su bila lijepa dvokrilna zeljezna vrata, sa nizom ornamentalnih detalja i sve je bilo ugradjeno u okvir od tesanika. Dolazi onda stara kuca porodice Frlj, u cijem prizemlju su se nalazila dva mala ducana: vocarska radnja, koju je drzao Hamzic i radionica za opravku naliv-pera Jusufa Gasevica. Preko puta, bila je veca prodavnica, vlasnistvo Spuzica, a do nje tek formirano preduzece za preradu drveta "Hasan Bubic". To je lokalitet, na kome se sada nalazi SIPAD-ova prodavnica namjestaja. Iduci prema Tepi, postojao je niz ducana raznih djelatnosti. Na mjestu, gdje se sada nalazi brijacnica, bila je mesnica Hasana Vrgore. Iznad samog ulaza bili su, u zidu fasade, ugradjeni veliki volovski rogovi. 

Nize su bile saracke radnje, vlasnistvo Lendre i Corica, a preko puta bio je han sa konjusnicom, poznat kao "Ajkin han". Do hana, na samom uglu Soldina sokaka, nalazila se pekara Pere Konjevoda. U blizini Tepe bilo je jos nekoliko ducana i poznata Pavica gostiona. U bijeloj dvospratnici, preko puta Tepe, u jednom dijelu bila je brijacka radnja, a iznad nje uprava i magacin tek formiranog preduzeca "Vocar". Izlazeci na Glavnu ulicu, nalazio se objekat, u kome je bilo smjesteno preduzece "Ratar". 

Iduci dalje, pored Frkine kafane, ulazimo opet u Glavnu ulicu, u kojoj je tada, samo na prostoru od Bajatove ulice pa do zgrade SDK, bilo preko 30 magaza i ducana, a prema Sehitlucima bilo je i cepenaka. U ovom dijelu carsije bile su poznate opancarska radnja Jakova Altarca, bravarska radnja Ranka Erbeza, trgovinska radnja Mujage Rajkovica, slasticarna Alekse Momirovica, zatim Stevo kazandzija, krojacka radnja Ive Ondelja. Sjeverno od danasnje zgrade Narodnog pozorista bila je Sadrvan gostiona, zatim radiomehanicarska radnja Karla Sesara, knjizara "Paher-Kisic", brijacnica Kalajdzic, trgovina Urosa Marinovica. Od Dudine ulice (kasnije Drage Palavestre) bila je trgovacka radnja, vlasnistvo Premilovca, zatim Batlakova pekarska radnja, kafana Salke Masle, apoteka i prodavnica obuce "Boston". 

Od Karadjozbegove ulice, prema dijelu Glavne ulice, sa desne strane bila je Idrizoviceva slasticarna, a istocno od Karadjozbegove medrese bila je prodavnica ogrijeva "Prenj", pa mala trafika, a juzno od Idrizoviceve slasticarne nalazila se knjizara, vlasnistvo Njunjica, pa jedna advokatska kancelarija i dva mala ducana sa vocem i povrcem, vlasnistvo Spuzica i Zugora. Ulaz u danasnju ZE-MU bio je glavni ulaz u kino "Korzo", a preko puta Pozorista nalazila se knjizara, vlasnistvo Dudica.