CVJETNA AVLIJA

Ja volim Novi Sad, nekako mi je prirastao srcu. Uvijek mi je drago tamo otici i podsjetiti se nekih svojih starih dana, dana kada sam se patio, a opet mi nekako nije bilo tesko. To vrijeme u ljudskom zivotu, tj. vrijeme koje sam ja proveo u Novom Sadu, bi trebalo biti najljepse vrijeme u zivotu obicnog covjeka. Ja sam studirao u Novom Sadu. Dosao sam u njega kada mi je bilo 18, tj. kada je vec rat prokljucao u Bosni. Otisao sam iz njega kada mi je bilo 22, tj. kada je rat prestao. Zar nije zastrasujuce mjeriti neciji zivot po ratnim zbivanjima, time kada je rat poceo ili zavrsio? Mozda i jeste, ali je meni tako lakse pamtiti.

Nakon silaska sa autoputa „Brastvo i jedinstvo“ (koji paradoks od imena), prosao sam kroz Rumu, onda Irig, pa preko Iriskog Venca usao u Sremsku Kamenicu. Sremska Kamenica je naselje sa druge strane Dunava, gdje sam ja kao student zamjesao mnogo maltera praveci kuce nekim bogatim izbjeglicama iz Hrvatske. To bi bilo otprilike 20 maraka na dan za mladog studenta iz Hercegovine. Vjerovatno i nakon 12 godina, neki mladi student iz Hercegovine ne moze zaraditi vise mjesajuci malter za neke bogate izbjeglice iz Hrvatske. Ti putevi su jos uvijek netaknuti, propali od visegodisnje nepaznje i bezobzirnosti. Sto se tice cijele Yuge, najgore puteve sam dozivio u Vojvodini, tj. Srbiji. Nije ni cudo, ta do prekljuce ih je svijet jebao sa sankcijama, a do juce oni sami sebe sa Kosovom. I jos im jebanja nije dosta, pa poznato je da su Srbi najveci jebaci. Dok su se oni tako prevrtali i mijenjali poze (na kraju uvijek zavrse donji), cak je i Bosna izvukla neku dobit od Evropske Unije i time makar popunila rupe po glavnim putevima. Srbija jos uvijek ceka na kamion asfalta iz razvijene Madjarske.

Elem, kada smo se peli na Iriski Venac, probijajuci se kroz guste fruskogorske sume, tamo gdje je odvajanje za mjesto Cortanovci, se oglasih i rekoh svojoj djeci: Eno, vidite ono veliko drvo, tamo sam vam mamu prvi put poljubio“. Mama se smijesi i odobrava, a djeca se smiju uz rijeci starijeg: „Tataaaa, nemoj da zezas“. Kada bi samo oni znali koliko sam ja bio blizu istine. Sa druge strane, sta oni imaju od te istine? Nista oni, ali nas dvoje mnogo. Spustajuci se iz Kamenice doceka nas vec vidjeni mali tunel. Kada izadjes iz tog tunela, nadjes se na predivnome kamenickom mostu sa koga mozes da vidis pola grada. I bas tako bi, izlazeci iz tunela doceka nas nas lijepi osvjetljeni Novi Sad, a dole tik pored mosta se bjelisala poznata novosadska plaza Strand. Most nekako neosjetno prelazi u siroki bulevar, koji ide tako pravo kroz citav grad i zavrsava se odmah ispred zeljeznicke stanice. Nekada najcistiji grad stare Yuge je i dalje ponosito pokazivao svoje zdrave i bijele zube. Vozeci tako niz bulevar, sa strana primjecujes obiljezene poznate novosadske biciklisticke staze, a odmah pored njih i posiroke trotoare za mnogobrojne mame sa kolicima i njihovom djecicom koja trckaraju uokolo i pokazuju svojim prsticima na obliznje izloge. Mnogo ljepsa slika nas je docekala od one 2003-ce, kada su svi novosadki mostovi pogodjeni od strane Kebrinih ABCD aviona bili skroz potopljeni u Dunav, ili nekako bjesomucno polomljeni po sredini, a oni krajevi se sablasno strmoglavljuju i gube u vodi.

Prespavali smo kod nasih dobrih prijatelja iz studentskih dana u njihovom malom stanu koji su kupili na otplacivanje prosle godine. Treba sada vratiti 50 hiljada evra za 30 godina. Takav podatak me gusi i cini nemirnim. Da se nebih ugusio, ustao sam malo ranije i kroz kuhinjski prozor njihova stana na 8-mom spratu gledao (po ko zna koji put) Novi Sad kako se budi. On se budi nekako naglo uz istovremenu buku gradskih autobusa, gomile taksista i cijukanje mnogobrojnih bicikla. To je grad u kojem sam prvi put vidio parkinge za bicikle na svakom cosku i vec pomenute biciklisticke staze.

To jutro smo docekali mog nestrpljivog prijatelja sa Carine, koji je ovaj put ipak stigao iz Beograda. Nismo se vidjeli 15 godina. Nakon toliko vremena covjek se osjeca krajnje nelagodno, tako da je taj prvi trenutak nekako prazan i bez emocija, koje onda pocinju da se bude i ubrzanim tempom naviru i hoce da te preplave kao Dunav Cortanovce. Sjeli smo u taksi i otisli kod mog kuma koji zivi u starom centru grada, odmah tamo iza Pasiceve ulice. Taksi nas je kostao 100 dinara, to je nesto jace od 1 evra. Nevjerovatno, karte za gradski autobus bi nas duplo vise kostale, tako da meni uopste nije jasno kako taj grad funkcionise.

Stojeci na Mileticevom trgu, sjecanja naviru i miris studenskih dana se vec osjeti u vazduhu. Pozoriste malo zapusteno i iscrtano grafitima nekih novih Djoletovih klinaca. Tu su neke nove banke i smrdljivi McDonald's. Polagano smo se kotrljali kroz Zmaj Jovinu ulicu na cijem kraju nas je docekao (blago se smijeseci) spomenik cika Jove Zmaja, cike koji je pisao najljepse djecije pjesme. Desno smo ostavili Dunavsku ulicu, koja na drugom kraju ulazi u Dunavski park sa malim jezercem i dva ponosna labuda ploveci kao kakve dvije barke. Ta dva labuda su mene uvijek podsjecali na na onaj znak jing-jang...uvijek je tu bio jedan bijeli, a drugi crni labud. Niko nikada se nije ni usudio pokusati da promjeni tu ravnotezu. Lijevo se odvajala Pasiceva ulica, a na samom ulazu u nju sa desne strane ponosito stoji srpska pravoslavna crkava, a sa lijeve strane su se nekada nalazila neugledna drvena vrata sa natpisom „ATRIUM“ iznad njih. Kazem nekada, jer sada sam primjetio samo stakleni izlog koji je jasno izlagao cijene putnih arazmana u egzoticne krajeve, ukljucujuci i Kanadu.

Atrium je bio bircuz (birtija) smjestena u jednom austrougarskom podrumu. Nakon ulaska kroz glavna vrata, covjek treba preci nekih 5-6 metara uzanog hodnika i onda se strmoglaviti niz stepenice, koje pri dnu skrenu udesno. Kada se spustis dole, ovi malo neupuceni moraju rezati dim od cigareta i drugih opojnih kerifeka kako bi se probili do sanka. Cijela prostorija je bila u obliku poveceg slova „L“, na cijem kracem kraku se nalazila mala neugledna bina, a na duzem stravican WC u kojem je zivjela baba roga. Tamo gdje ova dva kraka cine pravi ugao su se gurali sankeri i DJ, a konobari nisu ni postojali. Taj Atrium je bio kao Jergovicevo Zvono ili Stulicev Mali Kavkaz za nas nekolicinu. Tu bi se mi skupili bjezeci od stvarnosti, pa to bilo makar i na samo par sati. Nasa tuga i nezadovoljstvo bi se utopili u poluprljavoj casi piva ili vina, a tako pomjesani sa treperenjem trave u plucima i zvukom Nirvane sa obliznjih zvucnika bili podnosljivi. To je bio nacin da nekako iskocimo iz stvarnosti i lebdimo nad hladnim novosadskim ulicama i velikim debelim Dunavom. Negdje pred zoru bi izlazili u tu omrzenu stvarnost, obicno cutljivi i povuceni u sebe, trandali novosadskim ulicama i nalazili put do naseg skromnog stanista.

U Novom Sadu sam proveo pune 4 godine, a moj Mali Kavkaz mi je mnogo znacio i rado ga se sjetim kao jednog veoma odanog prijatelja koji mi je pomogao da lakse plovim onim teskim nabujalim mutnim vodama.

U Novom Sadu smo proveli 2 dana i 3 noci, uglavnom sjedeci u nekoj novoj pivnici malkice zabacenoj od svega u vise nego prijatnoj zavjetrini, uz prijatan razgovor i smijeh nasih mnogobrojnih starih prijatelja. Oni uglavnom tapkaju u mjestu u kome smo ih ostavili 12 godina ranije. Neki naprave korak-dva naprijed, neki dva-tri nazad, ali sve u svemu su u istom zacaranom krugu. Ja sam malo zasao u njega, protrcao okolo, pa onda izletio napolje. Lako je meni, jer ja znam gdje je izlaz, jer ja imama kljuc od te brave u svojoj desnoj ruci. Nadam se da ce i oni jednom nabasati na taj izlaz, pronaci kljuc koji sam stavio ispod saksije cvijeca sa lijeve strane vrata, otkljucati tu bravu i ugledati svijet van tog zacaranog kruga. Oni ga zasluzuju tacno onoliko koliko i ja, mozda cak i vise.

Povratak