CVJETNA AVLIJA

 Pjevač sevdaha



Pjesme stare sevdalinke učila me majka
Učio me život pjesmi mostarskog meraka
Gdje god bio pjevala mi duša sama
o Mostaru kog ne vidjeh ,kog ne vidjeh, godinama

Pjevah drage pjesme sjetne iz rodnoga kraja
što ih štiglic samo pjeva i mostarska raja
Pjesme davne, sjetne iz duše što pati 
pjesme čovjeka, čovjeka što čezne, da se kući vrati.

Od Njujorka do Pariza JEDNA čaršija 
Svijet postade mog Mostara cvjetna avlija
 
Gdje god dođem moja pjesma mostarska
Sad se tuga, tuga moja, svijetom prosula.

Refren

Pjevao sam pjesme(sevdah) u Brčkom kraj Save
Pjevao sam pjesme(sevdah)na dunavskom splavu
svugdje uvijek pjevo tebi, mom dragom Mostaru,
tvome nebu i Neretvi, suncu što te grije
i čovjeku (mostarcu ) što bez tebe života mu nije

Zdenko Boskovic

napisao: Bruno Burni

zapis iz kanade

 Odleza' ja svoje


Nocas mi nesto posebno hladno, a kad je tako uvijek posegnem (ha rijeci! ne znam da sam je u zivotu upotrijebio) za provjerenom grijalicom na winnipeg. com. Je li ko cuo za Winnipeg?? Ja jesam jos kao srednjoskolac, sjecam se situacija iz "Laso" romana, kad ono krece kocija iz americkog Farga za taj Winnipeg, a u njoj obavezno - neki ubojica koji bjezi u sjeverne krajeve, jer ko je lud traziti ga tamo gdje je i On rek'o laku noc... Pa se tako gore okupio killer do killera, bome napravise djecu i grad sto danas broji skoro milju stanovnika. Kazu da, kad su stigla prva dvojica, neki se domaci Indijanci sto pricaju naski, nisu mogli nacuditi njihovoj gluposti, pa rekose kako su "ma'nita oba"... Tako provinciju nazvase Manitoba. Dakle, taj je Winnipeg u toj Manitobi, nekako u ravnici posred Kanade i - usred nicega. Tu samo big budala moze doci i zivjeti. Kad ga napusta, covjek kaze: - Odlezah ja svoje". Tako i ja, budaletina sto odleza 7 godina svog zivota tamo. I to kako!

Danas mi je eto, utjeha taj Winnipeg, grijalica...Uvijek kad mi je hladno, pogledam koliko je tamo i srcu mi toplo i na ovih -8 kao sad. Kako nece kad je u Winterpegu - 46. Ali nije to jos maksimum, nije...Provodio sam ja i po tri sata (u komadu!) vani na minus 54! A nisam ni Edo Kajan ni Zdena...Zimogrozan sam "do Garge". A zasto sam se morao tako smrzavati?

Jer sam ostao u struci! Jedino sto sam u zivotu htio raditi bilo je novinarstvo i ta mi se zelja, srecom, ispunila u Mostaru. Pa kad su me shutnuli u tu vukoxebinu, dadose mi izbor: novinarstvo ili ciscenje raznoraznih fabrickih tvornica (u medjunevremenu cu studirati). Rekoh, ma sta me pitate, ja sam cisti ekspert za pisani medij, mene svi traze, povecat cu vam nakladu, nudim opkladu... Dadose mi taj posao bez intervjua, preporuka i ostalih "halo tetak" stvari... Za pocetak - naklada 326 komada, subotom duplo. - 326 komada, cega? - Pa kuca - rekose. - Kojih kuca?? - Kako kojih, onih sto im trebas donijeti novine do 6 ujutro! Pa ti kreni kad hoces, ti si ekspert pisanih medija... I kretao sam u 3, pa tako 4 godine, nema vikenda i drzavnih praznika, jedini neradni dan u godini, Bozic. Ma da ga nikad nisam ni slavio, otad bih.

Mozete li zamisliti sebe, juznjaka-juznjakinju, u nekoj zaledjenoj ravnici u 4 ujutro, na minus 50 i kusur i dijelite novine, kucu po kucu? Led vjerujte, nije vise bijel nego - zut! Pa stanes usred te neke ushorene ulice sto se protegla na jedno 3 kilometra, gledas i pitas se jesam li to ja??! Haluciniram li ili je stvarno?? Gdje su mi moja raja sad, bi li vjerovali da me vide i osjete tu smrzotinu? Mujo nije gore izdrz'o...Tu bi to negdje bilo kad bi Norvezaninu, recimo, dali da kopa od nekadasnjeg Borova do Musale, u julu i augustu, od 2 do 5 popodne...Pa tako cetiri godine. Eh moj Kajane, kud surlash, sta si u tome vidio, idi bola' ne bio na Korculu, osvajaj ona brda i leso hobotnice.... Ja otad i nisam sav svoj, majke mi, a kosti mi suplje k'o supalj zub. A da sam ipak, pri sebi, pomogao mi je - Forum! Dolazio bih kuci iz te avanture i nalazio, barem virtualno, ljude sto pricaju kao ja, sale se na isti nacin, krcumaju se da sve gori...I zato sam i dan-danas, osjetljiv na njega (Forum!), tesko mi sve to ignorirati, a s druge strane, nemam "atekata" i ne ide mi pisanje...Smrz'o mi se talent:)

Edson Arantes do Nascimento

 Napisao dr HANA 1

 

Pariski metro

O Metrou se moze pisati na dva nacina: kroz instrukcije, prakticne savjete, ali i kroz jednu drugo, licnu prizmu koja doduse nije bas toliko tipicna bas za pariski metro, jer se moze vidjeti i u svim drugim. Da bi opravdao naslov, moram napraviti jednu mjesavinu, mada me se ova druga dimenzija i ovaj drugi pristup, priznajem, vise doticu.
Kad nije strajk, metro funkcionise sjajno. Radnih dana, ne mozete se odbraniti od najezde vozova. Sjednes, hoces da zavezes nestasnu elasticnu pertlu na cipeli, evo njega. Slobodno moze da ga propustis, eto drugoga za 3 minuta. Udjes, uvijek ima slobodnog mjesta. Relativno je cisto, mada moze da se nabasa u vagon koji je dobro i nedavno zapisan. Ali, to se mora prihvatiti: miris mokrace je za Pariz sto i buba-svaba za Njujork. Miris ustajalog urina je samo manje prijatna bioloska posljedica istog onog fenomena koji je uspio da se izrazi na Mormartru kroz impresionizam ili u elitnoj zgradi Opere kroz Pucinije Boeme. Zato sjedite mirno u zapisani metro, nastojte da ne bude bas ta stolica i krenite dalje sa Parizanima u njihov svijet. Tacno je da skoro uvijek ima slobodnih mjesta, ali ipak u metrou dobijete, sto bi rekli Svedjani "smak prov" (testirate ukus kroz zalogaj ili gutljaj) prave Francuske i pravih Francuza. Ja sam se uvijek odusevljavao Francuzima. Imponuje njihova revolucionarnost, nemir, bund i (pre)tesko mirenje sa nepravdom (moj poslednji boravak u Parizu, zapoceo je strajkom proslog cetvrtka, srecom jednodnevni strajk upozorenja, ali grad je bio paralisan). Barikade, Statua slobode, Delakroa i njegova slika,... A onda udjes i stanes izmedju dva Francuza ili (jos gore) dvije Francuskinje. Ne, ne, nesto se strasno buni u meni. Uzasno sam razocaran! Ne radi se samo o metrou. Isto mozete dozivjeti kada stanete u red sa njima da nesto kupite, kada nesto kupujete (od Francuza, ne od Marokanca!), kada sa njih 6 plivate u istoj traci, kad... Nrvnozni su. Nisu opusteni. Napeti su. Ne, ne, nije to to. Ne moze to tako u narodu koji treba da bude opusten i da ljenskari na lovorima slavne i glamurozne istorije. Nista od toga. Napeti su. I onda se ponovo sjetim Amerikanaca: jedini narod koji ti odmah u bliskom susretu da jasno i bez rezerve do znanja da li te "jebe ili (te) ne jebe", prostacki receno. Ali odmah ti je sve jasno: sirok osmjeh, iskren "start", opusten i bez kalkulacije. Zaista zabrinjavajuce rijedak fenomen u Evropi! U hodnicima metro stanica i dalje duva ako ste se pitali. Muzicari, od onih sto samo "sviraju" na 'plej-bek' dok prava muzika izlazi iz nekakvih crnom krpom umotanih kutija do citavih okteta i minijaturnih sinfonijskih orkestara sa repertoarom klasicne muzike. Oznake su ipak bolje u Londonu. U Londonu mozete da se snadjete u metrou i ako ste zabrinuti, tuzni, nije vam ni do cega. Idete, gledate sebi u vrhove cipela, pa ipak ne moze vam promaci zeljeni pravac. U Parizu se mora biti malo bolje koncentrisan, inace treba dva puta preci isti hodnik. Duz hodnika vas trenutno ovih dana prate prelijepe oci Sofi Marso koja je postala zrelija i ljepsa. Gleda vas sa Feminine, ali i sa plakata svog novog filma. Reklamira ona i neke kufere, tako da je mozete vidjeti u tri varijante. Pravo zadovoljstvo. Tamo na peronima, nije jos uvijek (?) tako mocno i sofisticirano kao u Njemackoj. Nema videobimova i elektronskih reklama. Jok. Jos uvijek se tanjusne manekenke koje reklamiraju LaFajet rastezu u nemogucim pozama, a Napoleon natmuren jase kroz pustinju pozivajuci u Arapski institut u posjetu istorijske postavke. Ako hocete u krug, onda na sjeveru Dvojkom, a na jugu Sesticom: Etol, Nacija, kruzno. Ima i sasvim dovoljno linija koje sjeku dijagonalno od Defansa do Bastilje i od Monmartra do Monparnasa. Cijena je pristupacna (ovdje kod mene u ovoj histericnoj, hiperbolicnoj, pateticnoj ekoloskoj zemlji, i dalje je najskuplji javni prevoz, a da o onom nestasnom preskakanju iz prevoza u prevoz da i ne govorimo. Ja nije bas lako kupiti nesto specijalno, jer niko ne zna engleski, ali uz gestikulaciju i ako jos niste poceli da budete iritirani francuskom iritiranoscu, mozete se sporazumjeti.
A kad sjednete uz staklo vagona, onda nastupa jedan fantastican fenomen. Kontrast za kontrastom. Najprije voz siba kroz tunele koz koje bi se valjda jedino Rambo usudio krociti i hodati, a onda iznenada sjajan peron, bljestavo svjetlo i slike zadovoljnih ljudi koji setaju obalom Madagaskara. U isto vrijeme, na tim panoima vidite ljude koji su pokupili svu radost i blagostanje ovoga svijeta (tako vam se doimaju), dok samo 20 cm lijevo ili desno, na klupi, zivi ljudi, kojima od te globalne radosti nije ostalo nista, sjede, turobni, praznog pogleda, gledaju u pod. Neki su tu odavno u tom istom polozaju i kao Mr Bin, polako, gornji dio njihovog tijela pocinje da se naginje naprijed, dok celom ne dodirnu pod, ali tada vec imaju i neku posudu za sitnis slucajnih prolaznika.
Zanimljivo je brzom izmjenom iz Osmice u Cetvorku (ili iz Dvojke u Jedanaesticu), za samo 10-ak minuta mozete promijeniti sredinu i preseliti se iz jedne katedrale savremenog vjerovanja i pasioniranosti do duge katedrale, starinskog hriscanskog vjerovanja. Iz Lafajeta u Notr Dam. Sjedis u LaFajetu, onemocao, ponizen, umoran, u malim coskovima izmedju pokretnih stepenica i drzis casu hladne vode koja je besplatna. Do tebe potpuno isti ljudi kao i ti, bez obzira na nacionalnost, kulturu, istorijsko naslijedje,...nista. Svi smo u istom problemu. Pogled nam je prazan i luta enormnim prostorom ispod u svijetu cuvene Kupole. Stopala peku, novcanik zjapi, frustracija je jednako golema kao i vazduh ispod kupole. Iza tvojih ledja su najnoviji komadi iz Pradine kolekcije od po 3-5 stotina EUR po komadu. Ni Kokai ne zaostaje, a boga mi ni Misoni. Jos ti je u svjezoj uspomeni flasa Remi Martena od pisljivih 30 000 (sic!) EUR koju ne dozvoljavaju ni slikavati, a kamo li popiti. I onda pogled doluta do kupole i njenih vitraza. Farbano staklo. Zatvoris oci, odjuris metroom, otvoris oci i - ponovo ista stvar: ispod enormno visokog krova impozantna gradjevina i dva vitraza jedan naspram drugog u formi ruze. U jednoj katedrali novac u drugoj bog. Jedni vjeruju u jedno, drugi u drugo, a ponajvise ih je koji vjeruju u oboje, s tim sto u boga vjeruju kako im ono prvo ne bi promaklo. Ljudi idu u crkvu, nastoje da dosljedno prate i imitiraju stare rituale, ovi im obezbjedjuju vezu sa tradicijom, a to donosi sigurnost. Sigurnost da ce stici nabaviti dovoljno novca i otici u onu drugu katedralu, obrnutim putem: njprije u Jedanaesticu, pa Dvojkom....
Mi sto ne zivimo u Parizu i mi koji ne poznajemo detaljno sve toponime grada, mi se u metrou orjentisemo tako sto ili uzmemo voz u pravcu "nesto na S" ili u pravcu "nesto na N". I tako ako negdje iz grada uzmes Devetku u pravcu "nesto na P" (zapravo most Sevr), onda dodjes na domak Bulonjske sume. Tu na pred-predzadnjoj stanici ("nesto na C"), nalazi se hotel Merkur i sportski centar Pjer de Kuberten. E u tom centru je Hana imala takmicenje. Ona i jos tri djecaka bili su svedska reprezentacija na ovom vaznom takmicenju. Definitivno najmanja reprezentacija sto mozda i ne govori nesto posebno, ali ipak... E to "ipak" je da Svedska ne ulaze u ovaj sport ni prebijene pare. Sve ostale skandinavske zemlje, a da o balkanskim i ne govorimo, su dosle sa najmanje cetiri puta vecom ekipom. Domacin je naravno bio najreprezentiranija ekipa takmicenja. Za Francusku znam definitivno, a o mnogim ostalim mogu takodje da pretpostavim da su uradili isto: takmicari zemlje domacina su svi dobili po pola godine (!) slobodnog od skole pred takmicenje. Hana je ucila hemiju u avionu, jer danas sjedi sama i radi ispit koji su njeni uradili u ponedeljak. Iz ovog malog primjera se vidi da razne zemlje imaju razlicite poglede na takmicenja i razlicite ciljeve. Svedska bi takodje htjela..., ali ne moze ovako. Crnogorski, bosanski i srpski treneri ispracaju svoje takmicare nakon neuspjeha vicuci za njima "majmune", "hajvanu" i ostale manje ili vise rafinirane pedagoske fraze ("na sta si mislio, sto spavas,..."). Balkanski treneri su promukli, svedski je sacuvao svoj glas. Hana je u prvoj borbi pobijedila Slovenku, ali je u drugoj izgubila od Francuskinje koja je i pobijedila u klasi. Hana je kasnije izgubila od repanazi od Holandjanke. Najveci razlog za neuspjeh je nedostatak iskustva. Poslije dolaze ove gore pobrojane razlike medju zemljama u vrijednovanju i ulaganju u takmicenje. Poslednje je jedan mali tehnicki detalj: gostujuci takmicari su prvi put stali na podlogu u vrijeme svoje prve borbe (domacini su sigurno trenirali na podlozi koja se koristila za takmicenje) i svi sa kojima sam ja razgovarao su se zalili da je bilo klizavo. Danas naime takmicari moraju da nose na nogama one cudne stitnike koji pokrivaju i poplat, pa se neiskusnima, kliza. Ali iskustvo je definitivno najvaznije. Treba imati veci broj medjunarodnih takmicenja da bi se na strunjacama osjecao kao kod kuce i da bi stigao da komuniciras i sa trenerom i sa semaforom i sa protivnikom, sve u vrijeme borbe. No, vec u aprilu ce biti sledeca sansa na Italijan Open-u.
Sport zaista moze da napravi pravi vulkan emocija. Takmicari se bore, a sudije presudjuju, uvijek na nerazumijevanje onoga koji dobije negativnu procjenu. U karateu sudijska uloga je ogromna i zapravo ima vrlo malo objektivnih parametara oko kojih bi se svi jedanko saglasili. Sve je sudijsko uvjerenje. A to zna da podigne atmosferu. Na drugom kraju dogadjaja kada slijedi dodjela priznanja, tada ponovo emocije strcaju u enormnim kolicinama: snazni reflektori prate pobjednika, grupa novinara fotografisu, sa mocnih zvucnika odjekuje ritam sekcija neke prepoznatljive teme i onda, zastava i himna. Od nasih, najbolji su bili Hrvati, a od svih ostalih favorizovani Francuzi. Favorizovani, ali i odlicni.
I zato kada ste u Devetki ili idite do kraja gdje ima jedan odlican sportski centar sa bazenima (nedeljom otvara u 10:00) ili idite ka "nesto na M", znaci na suprotnu stranu. Pjer jeste rekao da je vazno ucestvovati, ali daleko mu kuca...
Ako ste u Dvanaestici (u pravcu "necega na P" - Vrata Sapel) voz ce vas dovesti do Abscesa, tu izadjite odmah. Ne zato sto ime te stanice zapravo znaci jasno ogranicenu kolekciju gnoja, koja se lijeci hirurski, vec zato sto ste tada u srcu Monmartra. Bolje je izaci tu, nego na stanici prije (poslije) koja se zove Pigal, iako je ovo ime atraktivnije. Zasto? Pa zato sto Absces lezi visocije od Klisijevog bulevara, pa cete izbjeci probijanje kroz uske ulicice izmedju brojnih kineskih radnji. Te su radnje jednostavno, odvratne. Gore na Abscesu, iako moda ne zvuci tako, vazduh je cist. Nekada ranije, prije 200 godina, umjetnici bi prvo "zastali" na Pigalu, zadovoljli svoju potrebu za bludnim radnjama, a onda bi im se na putu ka ateljeu, razvila gnojna kolekcija (Absces).
Gore na vrhu brda nalazi se niz ljupkih butika i cijeli kvart neodoljivo podsjeca na Bascarsiju, samo sto nad kucama dominiraju vrhovi Svetog Srca, a ne Begove dzamije. I tako dok setam tim boemskim kvarterom, pade mi na pamet pomisao od koje mi se donji dio tijela razgalio, a gornji smrznuo. Tu na tom mjestu, ako zamislite srednjovjecnog muskarca, dakle muskarca u najboljim godinama, znaci ovako nesto kao ja, pa zamislite kako on moze da prica, da prica, seta i prica, cas o Tuliz Lotreku, cas o Maneu, cas o Moneu, cas o Puciniju i tuberkuloznoj Mimi,... koja djevojka izmedju 16 i 20 godina moze izbjeci tu zamku i gusto satkanu mrezu? Jer onda slijedi mali kafanski sto, flasa bijelog suvog vina (on i dalje prica), tiha muzika, ostrige,...

Tri predloga

Prvi.
Pocnete dan u knjizari Hoze Korti, staroj knjizari od rukom radjenih drvenih polica uz samu ivicu Luksembruskog parka. Hoze Korti se proslavio tako sto je osjetio znacaj surealista i publikovao je par njihovih predstavnika. Poslije toga, setnjom kroz Ulicu (Ru) Sen Mar (Maur) i rucak u Alzirskom restoranu spageta La Bage de Kenza. Porucite nesto vruce kao m'hadzeb. Dan zavrsite u bistrou L Vju Belvi, iznad istoimenog parka (Belvi) sa sjajnim pogledom nad Parizom. Uz sansone, pijete vino i jedete peceni odrezak i pocinjete i samo da pjevusite.
Drugi
Prvo cijedjena narandza i velika kafa na Brebant kafeu. Odatle pjeske do Mars de Enfant Ruz, najstarija pokrivena trznica, gdje se mogu pazariti vina i ostali delikatesi. Poslije rucka u prodavnicu Oh Lumijer ili Dorzo za ljubitelje vojnicke odjece sa sjajnim dzemperima i pilotskim jaknama. Za veceru Otor d'un Vere (pretjerao sam: Autour d'un Verre) jedan prijateljski restoran sa odlicnom hranom. Dan zavrsite u klubu La Java gdje je jednom davno pjevala Edit Pjaf.
Treci
Lagana setnja od La Sitea (od Notr Dam, pa kad predjete ogranak Sene ka Ki D Orseju) uz obalu Sene do muzeja Ki d Orsej, jednog od najljepsih muzeja. U podne nadjite autenticni japanski restoran na Ulici Svete Ane (Rue Sainte-Anne) gdje cete naruciti ramen
Kasnije za veceru, L Peti Bofinger na Bastilji tacno prekoputa legendarne braserije Bonfinger koja pripada bel epok. To je jedan prostran, ali ne i skup restoran sa odlicnim podrumom i dobrim jelima. Tu se narucuje guscija pasteta, teleci bubreg, sir i karamel krema za deseret. Za kraj dana Foli Pigal, jedan enormno veliki klub u kojem sluze odlican dzin tonik.

 Moja dobrodržeća dama

Napisao: OBLANDA




Moja Francuska je poput starije, dobrodržeće dame. Nije napadno privlačna, da se čovjek u nju naprasno i beznadežno zaljubi na prvi pogled, a nije istrošila ni svu ljepotu i šarm, da bi ga ostavila sasvim ravnodušnim. Na licu joj vidljivi tragovi vremena, onoga što je hujalo stoljecima, burama i olujama i ovoga što i sada neumitno protiče i uvire u ponornicu ništavila. U očima joj iskričavo treperenje nade u vječnost, toga nezaustavljivog sna što se ne da omeđiti ni vremenom ni prostorom. Sna rođenoga na javi, koji nikada ne postaje sama java.



Ne mogu joj idilično – romantičarski proći prstima kroz zlataste uvojke kose, ležerno zapuštene brižljivom njegom, iako bi to, možda, bio najprikladniji način da usne primaknem njezinom uhu i nešto joj tiho šapnem. Nešto… Ne mogu, jer se plašim da bih time oslobodio tremolove tugaljive galske ladarske ’’popevke’’, uglazbljene na harfi mojih emotivnih čuvstava. Plašim se, jer nisam siguran varaju li me moja čuvstva, a ne bih joj želio lagati. Čak i u najbanalnijem koketiranju, čovjek kojemu je stalo do sebe, ne bi trebao lagati.



S početka, nisam je doživljavao kao stariju, dobrodržeću, s rafiniranošću dotjeranu stariju damu. Sličila mi je na strogu sudsku činovnicu što preko spuštenih naočala, šiljastim vrhom pogleda neprimijetno grebe po duši sugovornika, sa onim neodgonetljivim smiješkom, iscrtanim na krajičcima usana, poput Đokondinog. Smiješkom koji u jednome trenu može značiti sve, a da u sljedećem ne znači ništa.



Prvotna slika moje Dame, bila je, u stvari, nerazgovijetna freska predubjeđenja, poluprazna kutija napabirčenih predznanja. Simbol ljudskih prava i sloboda,grandioznih umova i revolucionarnog sunca koje je obasjalo Evropu, čisteći je od truleži feudalizma i porađajući moderno doba. Sinonim mode i šarmantnih dama "što je znaju nositi". Zemlja galskih pijetlova i neustrašivoga Obeliksa, što bijaše u stanju, jednom rukom zavitljati u ariju čitavu centuriju teško oklopljene rimske legije. Nešto slično brkatome Marku Kraljeviću. Zemlja Brižit Bardo i Alena Delona, smiješnoga Luj d’ Fina..... Zemlja "najduljeg dana" i iskrcavanja Amera i drugih saveznika u Normandiji…Zemlja čija se metropola smatra i metropolom svijeta....



Zemlja Pariza....grada svjetlosti.

Pariza Ajfelovog tornja, sa čijega špica pogled puca u daljinu do sedamdeset kilometara. Pariza Panteona sa njegove dvadeset i dvije korintske stube, u čijem teškom hladu, unatoč svim ovosvjetskim previranjima, mudro i u kosmičkome miru spavaju potrošeni i nikad istrošeni velikani: Mirabo, Mara, Volter, Ruso, Igo, Zola, Žores, Gambeta, Mulen, Marlo... Pariza muzeja Dorsej, iz koga su Ludvig šesnaesti i mrska "Austrijanka" Marija Antoaneta, u ime naroda, odvedeni pravo pod sječivo giljotine... Pariza Novoga mosta, iz doba Anrija četvrtog, koji je, da bude više čuda, najstariji pariški most na Seni..Pariza Trijumfalne kapije, što je Napoleon podiže u čast svojim slavnim armijama..Pariza Jelisejskih polja, najljepše avenije na svijetu.. Pariza Bogorodičine crkve, sa galijom izvajanom na njezinom perivoju, što je pjesnik opjeva kao francuski brod zaborava – ’’uvijek u pokretu, nikada ne odlazeći’’. ..Pariza Monmartra – gornjega na kome i danas, u dobrome društvu i uz dobru kapljicu, iz fatamorgane stoljetnih izmaglica, izrone likovi Renoara, Pikasa, Molijera; donjega, sa njegovim vrelim noćnim životom i noćnim damama u i oko Mulen Ruža i sa obnaženim, pernatim plesačicama frenč kankana..Pariza Edit Pjaf, maloga, tragičnog vrapčia... Pariza Versajske palate i ekscentričnoga kralja Luja četrnaestoga, lucidnog juriste – “država, to sam ja” i bonvivana – “poslije mene, potop”... Pariza čuvenih kejeva na Seni, na kojima više gotovo da nema bukinista i njezinih mostova, pod kojima mase beskućnika nalaze konačiste, bjezeci uzaludno od ljudi i života.....



Danas su ovo samo razglednice za milijune onih koji, kratko boraveći u gradu svjetlosti, ponesu površne dojmove o mojoj Dami. Upoznaju joj samo lice, uvijek njegovano najfinijim pomadama i puderima; osjete rajski miris njezinoga parfema, uslikaju njezinu savršeno dizajniranu haljinu i odu. Odu uz obećanje da će ponovo doći. Odu a da i ne osjete dodir njezinih usana. Odu, ne osjetivši u njezinome zavodničkom pogledu pritajenu zamisao kurtizane i u njezinim prefinjenim manirima sračunate nakane..Odu a da ne spoznaju kako se podaje ; savršeno profesionalno sa onima koji je odaberu, a pažljivije i putenije sa onima na koje je pao Njezin izbor. Ne shvate nikada da je Ona vjerna samo sebi i svome odrazu u zrcalu, sa kojim nikada nije zadovoljna, ali ga nikada ne mijenja. U protivnome, ako bi promijenila zrcalo, ni njezin odraz više ne bi bio takav kakvim ga Ona želi….Odraz očuvane, starije dame što zadovoljno skrbi nad svojim nezadovoljstvima. Dame, bezbrižne u svojim brigama, budne u svojim snovima, uobražene u svoju neponovljivost i neponovljive u svojoj uobraženosti.



Eto, konačno, zašto sam se zaljubio u moju dobro očuvanu, šarmantnu damu..Možda sam je zavolio, a možda je i ona shvatila da nešto ima među nama.. Ko zna.. ? Možda ne znamo ni Ona ni ja….Možda vi budete znali… ?

 

 CEKANJE

Autor: matica



Petak je.Petak je nekako uvijek bio nesto posebno za mene, jos kad sam bila mala, pa do dan danas.

Bas ovaj petak me nekako posjeca na jesen u Mostaru mada je tek avgust izmakao.
Ovakve su nase veceri u jesen, sama govorim.Gledam, pomalo rominja kisa, malo, malo magle.To mi je nekako romanticno bilo.Upaljene ulicne svijetiljke su imale poseban srm kad je magla.
A sjecam se ko dijete, kad smo bili na sokaku, mama bi nam govorila "Cim se upale svijetiljke na sokaku, leti kuci"To je bilo vrijeme da se udje u kucu.Vec pocinje vrijeme za odrasle, da se spremaju i odlaze na Korzo.
Meni je bilo drago sjediti kraj prozora i gledati kad "Velike djevojke" idu na Korzo, Ina , Jasna ,Emina.......A po svaku je dosao momak.
Mislila sam ,Boze kad ja budem "velika" kako ce to biti.Vec sam odredila kakvu cu frizuru nositi, pa kako hodati u stiklama.Tad su stikle bile moderne. Ponekad bih krisom obukla mamine, velike mi, pa stavim vate.

Bilo mi je drago kad bih negdje isli svi skupa,, lijepo obuceni. Uvijek sam volila miris maminog vesa, salova.Bila je veoma zgodna, a stikle sto su joj pristajale , samo da znate.

Sjecam se jedne jeseni, tad sam dobila lakne cipele.Tu vece smo isli kod mamine rodbine, a kisa je padala bas kao veceras.
Boze, kako sam se bojala za cipele da mi se ne "pokvare". Pored svakog izloga i svake svijetiljke sam zastajala i    gledala u cipele.

Mi djeca smo isli naprijed a iza nas roditelji.Idemo i prolazimo pored "Krasa" a ja nesto mislim,Boze kako nam je fino.Mi djeca ,pa nasi roditelji.Kako je lijepo imati porodicu.Razmisljam, kad budem" velika" i ja cu tako imati, i bit cu sretna kao mi veceras.

Godine su prolazile,ja sam postala djevojka, sretna djevojka.Nisam odisala nekim luksuzom, ali sam odisala bezbriznoscu i  smijehom kao i svi moji vrsnjaci.
Doslo je vrijeme zaljubljivanja.Boze sto to slatko bi. Randesi, izlasci, ponekad i laganje da cu kolegici, samo jos jedno vece da mogu na Korzo, bar dva-tri kruga.
Dodje i "prava ljubav", udaja........
Odavno sam zena. Sretna?? 
Odavno sam majka, ali sretna majka. Rodila sam dvoje divne djece, zato sam sretna.To je moja sreca.
Moja djeca su veceras na "svom Korzu" daleko od mog, a ja sjedim sama i pijem kafu na seciji.
Gledam svjetiljke velegrada,kroz kisu. 
Cekam djecu i razmisljam o  Mostaru ,o mom djetinstvu . 
Sjecanja  naviru.........suza se skotrlja, ali valjda i to mora.... ponekad.

Pitam samu sebe, jesam li ostvarila san iz djetinjstva, iz  one kisne jesenje veceri .....
Jesam- velim sebi a u sebi
Sretna sam,sretna kao majka,ali ipak nije bas sve isto.

Te kisne, te jesenje veceri u Mostaru, moja mama je drzala ruku ispod oceve ruke..............i nije plakala.





 MOSTARAC UBER ALLES

Sie sind ja, ein Kölner


Kad se ovdje nekome predstavljam, najcesce kazem: mostarac. Time je sve receno. Neki poznanici, pogotovo stariji, cesto me znaju zovnuti: hercegovac, a za Svabe i za ostale strance najcesce sam: Bosnier. Nekoliko puta do sada sam iskoristrio porijeklo mog oca pa sam se u zgodnim trenutcima rpredstavio da sam: ljubusak. Ovo pogotovo koristim kad se susretnem sa nekim Hrvatom, a ako je taj jos slucajno hercegovac, onda kazem jos poblize, da sam gracanin, tj sa Gradske, iz jednog malog naselja pored Ljubuskog. Zadovoljstvo mi je kad vidim guku, kako je doticni guta. Gradska je 1993 u roku od 48 sati ispraznjena i upucena preko Zagreba u treci svijet. 
Sve ovo o cemu pisem, to sam ja. 
Odatle me vuku korijeni i ponosim se sa svim tim. To je moje, to sam ja. A medjusobno pogotovo familijarno sad se nazivamo drugacije. Pogotovo ljeti kade se iskupljamo sa raznih strana svijeta u Mostaru, na odmor i na godisnje vidjenje. Tada obicno kazemo: norvezani stizu krajem juna, a svedjani malo kasnije. Svabe mogu tek od polovine jula, ne mogu prije dobiti Urlaub. A australijanci ove godine ne mogu doci. Nasla se u familiji jedna nova mala australijanka doci ce tek narednog ljeta. Onda planiramo. Bice jedna svadba. Jedan amerikanac zeni jednu podvelesku. Sve ovo prolazi, ali haj ti reci jednoj podveleski da je podveleska. Ona je mostarka od devedeset I druge. 
Sve ovo o cemu pisem to smo mi.
Ali jucer sam nakon sesnaest godina i cetiri mjeseca boravka u Njemackoj, u Kelnu prvi put dozivio da mi jedna svabica, jedna starija dama, rodjena Kölnerica (ne kelnerica u nasem smislu), da mi kaze:
Sie sind ja, aber ein Kölner! (Vi ste Kelsanin)
Ne znam sta bih. Veselio se ili tugovao. Drago mi je da me identificiraju sa gradom u kome zivim vec toliko dugo. Osjetio sam dusu tog grada. Keln je jedan od rijetkih gradova Njemacke koji ima dusu, kao i Mostar. Mnogo me podsjeca na rodni Mostar. Ima rijeku, ima lijevu i desnu stranu. Ima mostove. Svi mostovi bjehose sruseni krajem drugog svjetskog rata, i svi obnovljeni. Kelsani, birvaktile Kelti, imaju svoj nacin zivota koji se razlikuje od svih drugih gradova. Ovdje vazi deviza: leben Kölsch, sprechen Kölsch, trinken Kölsch, sto u prevodu znaci: zivjeti kelnski, pricati kelnski, piti najbolje pivo na svijetu: Kölsch. Ovome zadnjem ce se iste sekunde usprotiviti svaki nijemac iz bilo kojeg drugog dijela Njemacke, a bogami i neki nasi, koji su vec navikli na alt, na weizen ili na pils. Tu pogotovo postoji jedna pozitivna utakmica na svim podrucjima zivota izmedju Düsseldorfa i Kölna, kako je boga i svijeta.
Sa ovim gradom sam se identificirao, ali ne znam, ne bas sto posto. A kad covjek toliko vremena zivi u jednom gradu, stice navike, osjeca puls grada. Izadjes da pogledas Karneval, navijas i tugujes sa 1FC Köln, za hokejase, ukljucujes se i ne htijuc u raznorazne manifestacije. Jednostavno osjecas to kao svoje. 
A iznad svega toga znas da imas jos Mostar. Takav kakav je. Da je od govana moj je. Tu sam hodio vise od cetrdeset godina. 
I kad sam jucer navratio u jedan muzej da upitam je li i ovog cetvrtka ulaz slobodan, inace je ovdje svakog prvog cetvrtka u mjesecu ulaz u muzeje slobodan, ta dama za Info pultom mi rece:
- Ja, ulaz je slobodan kao i uobicajeno, ali to vrijedi samo za gradjane Kölna, a vi ste Kölner. „Sie sind ja, aber Kölner!“
- Ja ich bin es, ali sam prije toga sve ovo sto navedoh na pocetku!

Smail Spago, jan 2010.

 KLJUSE I KANADE

Put kroz zemlju koje nema

Toronto-Minhen-Pula-Mostar-Dubrovnik-Trebinje-Nevesinje-Banja Luka-Novi Sad-Banja Luka-Minhen-Toronto. 4000 KM krivudave ceste, korumpirani policajci iza busija, korumpirani apaticni carinici sa osmijehom kurvinih sinova u malim staklenim boksevima, 64 sata voznje u vise nego ugodnome malom mercedesu, 17 sati leta u pristojnome airbas-ovom avionu, plus satak voznje aerdromskom limuzinom.

Novi: Mnogo para i zivaca kako bi ja napokon shvatio da vise ne pripadam tamo. Moram da se vratim, da opet pobjegnem, da se sklonim od ljudi sa kojima dijelim jezik, istoriju, korijene, tradiciju, ali koje vise ne razumijem. Oni su mi odbojni, potpuno strani, tudji, pored njih sam beskrajno usamljen.

Stari: Ma lazes, TI shupcino balkanska, kako se samo i usudjujes pljunuti na ljepotu, lanuti kao kakav pas. Sta ti mislis tom svojom napuhanom glavom? Da li ti uopste znas da mislis, ili je to samo laprdanje i gadjanje rijecima koje lebde medju krajnostima kao rijetko govno. Pare to ne mogu kupiti, a bash si bio nekako smiren cijelim putem, uzivao si, oci su ti se ushiceno smijale grohotom. Grlio si prijatelje, glasno pricao, uzivao na onom celopeku i mirisu svojih isparenja. Halapljivo si gutao cevape, trpao po dva u usta, zalijevao onom smrdljivom mirindomn, koju niko osim tebe ne pije na ovom dunjaluku. Usrkivao si pljuvacku kada bi zagrizao vrelu zeljanicu, zadovoljno kolutao ocima pri svakom progutanom zalogaju. Udisao si vazduh uz glasne tvrdnje da hava mirise samo u ovome gradu. Zbog svoje neizmjerne djecacke znatizeljnosti, trckarao si ulicama kao kakvo deriste i nepromisljeno dijelio pare cigancicima u ritama i njihovim “bogtidaozdravlje” mamama. Klanjao si se svome narodu, milovao kamenje, smijehom tjerao komarce. Nakon prvog svitanja u toj svojoj novokompovanoj zemlji indijanaca si brzo odgovorio starom mostarskom ‘marsupickumaterinu”.

Novi: Ne prdi matori, tako ti svega. Odakle tebe sa svim ovim, sta ti znas? Ti si dugo birao, pa tako i izabrao da budes dobrovoljni brodolomnik. Ko te jebe sada, zivi sa tim i ne seri, muka mi je od tebe. Hrvem se sa tobom takvim, jebeno nenormalnim, vec godinama, a ni sam ne znam zasto. Pravi sam pacenik, mazohista, kada sebi dozvoljavam raspravu sa nekim ko brani sve to, taj smrdljivi grad, taj narod, te korjene. Silnih mi korjena, popisam se na njih sa uzitkom. Sta bi falilo da su moji korjeni, eto recimo iz Tanzanije. I sta fali zemlji indijanaca, maker nije zemlja sizofrenicnih divljaka, kao reciomo ta tvoja o kojoj sa ponosom divanis? Branis grad koji nije trazio da se mjenjas i koji je podnosio cak i prezir. Svako se mogao neizostavno naviknuti na njega, pa ga cak i zavoljeti. Cudna mi cuda, evo ja volim i moj novokomponovani betonski grad, pa sta ces sada?

Stari: Seri, seri moj golube bijeli. Meni je tebe ponekad zao, zaplako bih kada tako pricas o gradu koji je ocigledno jos uvijek tvoj, ali nazalost ne i ti njegov. Postao si covjek koji vise ne zna ni mastati.

Novi: Jebo te grad u kome ste taman toliko zivi da vidite jedni druge i zakljucite kako niste zivi.

Stari: Mrs!

Novi: Mrs i ti!

Fantom: Gledajuci ih tako iza kulisa, shvatih da sve sto sam znao o sebi i drugima nekako je gubilo smisao.
 

Minhen

Uvijek ziv, vrvi na sve strane, raznovrsni stilovi, mnogobrojni ulicni zabavljaci, debele konobarice sa kriglama piva u rukama. Elegantne svabice u nekim svojim cetrdesetim na staromodnim biciklima, sa besprijekorno ispravljenim ledjima i uzdignutom glavom mame moj pogled. Ulicni zabavljaci odvlace paznju, tako da se zadrzavam pokraj njih tacno onoliko koliko mi porodica dozvoljava, jedni me dozivaju, drugi vuku za rukave. Jedni vicu „Hajdemo na sladoled“, a drugi „Hajde da udjemo u ovu radnju“, a ja bih najradije da gledam ulicnog slikara na granici vjecite alternative koji slika detaljnu sliku velicine 4m x 2m na asfaltu, ili mozda mladica frckave kose bez noga, u dresu Brazila, kako prebacuje fudbal sa jedne stake na drugu. Pomislio sam da je mozda iz Bosne. Pomisao je bila krajnje izopacena.

Neposredno ispred Marijenplaca, u nekom pasazu, cetiri mlade dame su zabavljale slucajne prolaznike svojim gudackim instrumentima. Dvije violine, viola i violincelo. Po definiciji, davno stvorenoj u mojoj glavi, najseksipilnija bi trebala biti violincelistkinja. Prevario sam se, prva violina je bila i najseksipilnija dama u tome kvartetu. Stajali smo i slusali nekih petnaestak minuta, ubacili nesto para u njihove damske sesire i nastavili dalje. Popijena krigla crnog piva, pojedeni sladoledi, provjerene cijene cipela, a vec se mora nazad. Kasno je i sutra se mora ustati ranije, da bi se izbjegle guzve i nepregledne kolone auta u tunelima prema jugu.

Dodirom minhenskih ulica, dodirnes i njegovu dusu, sa kojom se mozes, a i ne moras sroditi. Ja jesam. Minhen bi definitivno mogao biti moj grad, lako bi se naviknuo na njega, pa i zaljubio.

Pula

GPS mi rece da ce put do Pule trajati nekih 5-6 sati. Toliko me je slagao, da mu je na kraju narastao povelik nos. Put je trajao dobrih 10 sati. Dobro, nije on (GPS) kriv, kriva je ljetna sezona i poprilicno jeben put od Kopra do ulaska u Hrvatsku na granicnom prelazu Dragonja. Carinici se ne mjenjaju, uvijek isti, debeli, puni sebe, svijesni da se mogu igrati tvojim zivcima u svakom datom trenutku. Ulaskom u Hrvatsku, osjetno bolji putevi su me docekali sa sloganom „Dobro dosli u zemlju turizma“.

Sa prepoznavanjem prve oronule kuce u Puli, moja supruga se raskrivila kao dijete, a ja sam bio ravnodusno zbunjen. Za nju ne postoji grad kao Pula-nista ni priblizno, a u njoj nije bila punih 18 godina. Uvijek sam mislio da pretjeruje, mada to nisam smio otvoreno priznati, ali mi je tek par dana kasnije postalo jasno da je ona u sustini bila zaljubljena u ljude toga grada, u njihovu skoro pa nepodnosljivu lakocu postojanja.

„Dobar dan gospodjo, da li zante gdje Amfiteatarska ulica, upitasmo zenu koja je prodavala nekakve djidje-midje na jednoj uskoj jednosmjernoj ulici. Kratko nas pogleda, pa odgovori: „E moj sinko, ja ne mogu, niti hocu vise da pamtim te nove nazive ulica. Ja znam one stare, a te nove me ne zanimaju“. Ulica je bila nekih 30-tak metara udaljena od njene pat pozicije.

Porodica, koja nam je izdala stan tik uz Pulsku Arenu, je brojala 4 clana. To je bila neka podebela zena koja je zivjela sa majkom, cerkom i ruznim psom. Stara baba nas je upitala jedno jutro: „Iz koga dijela Hrvatske ste vi djeco“? Nakon naseg odgovora da smo mi iz BiH, ona ce ti: Neka, neka sinko, sve je to nase“. Baba je malo ostala nedorecena, a nama nije nista drugo preostalo nego da nagadjamo sta je matori narator htio da kaze.

Prvo jutro sam bio na Pulskim ulicama oko 6 sati, stara dobra navika da upoznam grad dok se jos budi. Pula se inace budi kako kava usnula ljepotica sa prvim mirisom jutarnjeg hljeba, iliti kruva kiji pekari razvoze po obliznjim ducanima. Elegantne Pulezanke umjerenim korakom prelaze ulice i odlaze prema svojim radnim mjestima, lagano, bez zurbe, smjeseci se nekim tajanstvenim osmijehom. Negdje kod glavnih „vrata“ sjedam i narucujem espreso i kiselu. Do moga stola sjedaju dva penzionera, koji su se eto slucajno sreli kupujuci nekakve sitnice za kucu, pa ce sada popiti caj i kafu. Jedan je isao po hljeb i mlijeko, a drugi po neke stvari da baba pravi njokice, unuk ih jako voli jesti.

Penzioneri u mojoj novokomponovanoj indijanskoj drzavi samo idu u Mall-ove i tamo dzonjaju zavaljeni u one reklamirane lazy-boy stolice po cijeli bogovetni dan i gledaju slucajne prolaznike. Oni vide unuke i prave njokice samo za „Thanksgiving day“.

Tri dana smo hodali Pulskim ulicama, kupali se na sljunkovitim plazama, obilato jeli morske plodove. Tri dana smo jeli lignje. U jednoj, onako proprzenoj na zaru, sam prepoznao Cifuta kako se oblizuje citajuci „Identitet' od Milana Kundere. Cetvrti dan smo sjeli u nas auto i krenuli prema Rijeci, pa cemo jos juznije, tamo dole u grad sipaka i zelene vode.

Odlaskom iz Pule sam upakovao i odnio sa sobom i dio njene duse. Miris mora, strme ulice sa uparkiranim autima na obadvije strane, stari grad sa sokacima koji se penju negdje visoko, klovna u crvenim cipelama kupljenim u Americi-obecanoj zemlji, Arenu koja se ponosno izvija iznad oronulih starih kuca, a povrh svega osmijeh Pulezana sam donio sa sobom u zemlju indijanaca na lijevom rukavu moje narandzaste La Costa majice.

Pula je grad u koji se moras zaljubiti, neodoljiva je poput Dzonijeve Gracije.

Mostar

Put od Pule do Mostara je trajao sitnih 8 sati. Hvala Bogu i Hrvatima za onaj novi autoput. Zle duse kazu da se nikada nece izvuci iz duga (trenutno nekih 40 milijardi jurica), ali im ja ne vjerujem. Prijatno sam iznenadjen koliko je to dobro i pametno uradjeno. Premostili su citavu lijepu njihovu, a obalu nisu takli-makli. Fenomenalno!

Izlaz na Ravci, polagano kroz Vrgorac, Ljubuski, malo-pomalo pa nas evo i niz Hum. Carina je na tom dijelu puta otprilike „udrimenogom“ , najslicnija pijaci. Nisam odmah ni skontao, umalo se ne zaletih kroz njih. Hrvatski carinik me je malo gnjavio oko prezimena, ja sve kontao da on to meni nesto na nacionalnoj osnovi, a ono ispade da neki Hrvati sa istim prezimenom obitavaju cuvajuci koze u obliznjem selu. „Haj dobro, bas mi je drago“ rekoh njemu, a u sustini bi mu najradije opalio jedan tac.

Polako niz Hum, samo gledam da ne proletim kroz one branike pojedene visegodisnjom hrdjom, a ni oni spomenici i vjenci nastradalih kroz decenije ne pomazu. U Mostar sam usao ni sretan, ni tuzan, nekako prazan i ravnodusan.Onaj osjecaj kada osjetis gundelja u stomaku, vracajuci se kuci sa kakvoga puta-eskurzije, se davno izgubio. Ustvari, on se nije izgubio, samo se izgleda kuca preselila negdje drugo, mozda i izgubila. Gdje je moja kuca? Ha, dobro pitanje, na koje nazalost trenutno nemam odgovor.

Mostar kao Mostar, samo mi nekako manji nakon svih ovih godina. Kako mi je samo Rondo nekada bio veliki. Sjecam se da mi je trebala vjecnost da predjem preko Titivog mosta. Poprilicno bi se umorio na onom potezu od Stare do Splitske, sjeo bi usput da se odmorim. Sada sve nekako malo, minijaturno, za tren oka sve obidjes. Bio sam svuda pomalo, cak sam svratio i do „Aleksine Sobe“. Umalo ne pobrah jos nedozrele sipke sto su visili sa savijenih grana nad nasim stolom. Stari grad su fino sredili-svidja mi se, samo treba onaj Lido zatvoriti. Napio sam se vode na cesmi i dugo trazio kino Zvijezdu. Neki mi rekose da su je ubili moderni dobrotvori i prijatelji grada Mostara. Aleksu jedva nadjoh pod onim krosnjama, nista se nije promjenio. Primjetio sam da mu je neko obrisao prasinu sa lijeve noge, tako da sam ja to uradio na desnoj-cisto radi balansa. Gimnazija bljesti, skoro pa nemoguce duze vrijeme gledati u nju, ali se nadam da ce patina uciniti svoje carolije i dovesti je u red. Neretva mi lijepa, ali ono bas lijepa, nekako zelenija nego ranije.

Moj grad, ranjen, posrnuo kao malo ko. Postoje dva svijeta, dvije istine, mozda vise. Hrvatska matematika i muslimanska matematika nisu iste, znaci postoje nekakve plemenske matematike. Te matematike su herion za onaj nas napaceni dobri narod.

Narod...od naroda sam vidio masu prijatelja, vecinu prvi put nakon pocetka krvavoga pira. Neki su bili dole cijelo vrijeme i to se primjeti u njihovim ocima. Neki su se vratili iz obecanih zemalja-razvaljuju gradom i to im se primjeti u njihovom stavu, nacinu hoda. Ovi treci su bas kao i ja dosli na odmor iz svakojakih sarolikih krajeva svijeta, ni sretni, ni tuzni, nekako prazni i to se vidi cim ih letimicno pogledas. Slag na tortu u svemu tome je bio susret sa moja dva prijatelja iz ranog djetinjstva. Nismo se vidjeli 17 i kusur dugih traljavih godina. Jedan Musliman, drugi Hrvat i moja malenkost koja predstavljase Srbina. Prva na male se igrala sa njima, prva dvoga se slozila jednome od njih, prve razbijene glave, puhaljke, pracke, bacaljke i druge minobacacke naprave. Prva pijanstva su bila sa njima, prvi ljubavni jadi djeljeni opet sa njima (ta necu sa mamom i tatom), prve gitare, bubnjevi, sintisajzeri. Sa jednim od njih sam pravio elektricnu gitaru i bubnjeve-rucni rad covjece. Samo da ste imali priliku da vidite vrat te gitare sa pragovima napravljenim od bakarne strujne zice. Na basu nasih bubnjeva se jasno ocrtavala moja kicma sa rengenskog snimka. Kaze mi da jos uvijek ima tu gitaru-remek djelo. On je dobio i prvi ponac prije mene, a na istom sam naucio voziti tog interesantnog dvotockasa. Sada...jedan ima troje djece, drugi jednoga sina, a ja dvojicu mangupa. Moj najmladji dripac i najmladja cera od ono troje su vrsnjaci rodjeni na isti dan. Cudna slucajnost, zar ne! Kada smo se sreli, stajali smo kao ukopani jedan tren, a onda se zagrlili i pucketali kostima, pa se onda poceli prebirati, brojati opale vlasi, prebrojavati sjede, mjeriti noseve, zagrtati majice uporedjujuci stomacice. Jeli, pili, smijali se, prisjecali starih i nikada zaboravljenih dana. Kada smo se oprostili od njih, moja bolja polovina vise nije mogla izdrzati, krisom je okrenula glavu i plakala. Rekla mi je: „Sta ovo bi covjece, prvi put sam ih srela, a vracam se pod utiskom kao da sam ih znala citav svoj zivot“. Odgovorih: „I jesi ih znala, samo sto ih nisi nikada vidjela do sada“.

Pitao sam za Bagu, ali mi kazu da nema nista od njega-bacio se u politiku, a i postao poznata javna licnost. Rekose, odkako je snimao nekakve kratke filmove i dao interviju za lokalni tisak, nikoga vise ne poznaje, a od ponosa mu i cvijece iz usiju raste. Pitao sam i za Lulu, ali mi kazu da je dosla nekakva Samurajka iz Svedske i odnijela ga u onoj velikoj svercerskoj torbi. Svi se cude cudu i pitaju odakle samuraja u Svedskoj. Pitao sam i za Dartha, kazu da stalno ide na trznicu i pokusava da otkupi onoga magarca od Andrije piljara. Jedino mi hvale Amtea, da je dobar momak, dobar fotograf...samo kazu da svaki put prebije postara jer mu ovaj nije donio nikakvo pismo poslato iz Kanade. Tvrde da je zajeban kada se zaljubi.

Kupio sam i dva suvenira, tesko mi je to palo, ali sto se mora-mora se. Moj mladji se otkacio kada je skontao srvenu kapu sa nekakvim snopom crnih konaca sa strane. Sa nabijenom fesom preko usiju, spartao je starim gradom sav bitan. Rekao je da ce tu kapu nositi svaki dan u skolu kada se vratimo u Kanadu, jer niko takve zasigurno nema. Stariji je uzeo ono drveno kuglanje sa ispisanim imenom grada Mostara na postolju. Mostarska sijeda brada me je uvjeravala da ce se dijete igrati cijelu zimu sa tom igrackom, ocito misleci da smo mi turisti koji su dosli recimo iz Donjeg Vakufa. Na moj dogovor da onda na moju zalost ja necu imati sa kim odigrati tavle cijelu tu zimu, on me je potapsao po ramenu i pruzio ruku bez rijeci. Njegov pozdrav je bio srdacan bas onoliko koliko treba, ni odvec prisan kao kod carsijske raje, ni odsutan kao kod novokompovane gradske gospode.

Otisao sam iz Mostara ni tuzan, ni sretan, nekako prazan i bezlican kao bidon, ali sa jednom mislju u mojoj glavi koja me je cinila neizmjerno ponosnim. Svi moji prijatelji su bili i ostali normalni ljudi-ljudine, a nisu morali. Hvala im za to, jer i ja sam onda zahvaljujuci tome nekako normalniji.

Dubrovnik

Jednog vedrog avgustovskog jutra smo krenuli i za Dubrovnik. Prosli smo pokraj Garginog rodnog polja (koje se poprilicno izmijenilo), ostavili iza sebe skretnicu za Gnojnice i Nevesinje, pa se priblizili Buni. Stotine puta smo stopirali tu negdje (ne mogoh prepoznati), vracajuci se sa Bunice i moleci boga da nas pokupe kakvi Francuzi sa svojim kombijima i prebace do zeljenog cilja. Htio sam svratiti da vidim sta ima novo oko betonskih teniskih stolova, ali me je moj prijatelj iz djetinjstva noc ranije upozorio, da se manem corava posla, kako ne bih odnio jednu jako ruznu sliku sa sobom u svijet. Pravi prijatelj uvijek misli dobro, tako sam ga poslusao i samo prozujao magistralom pokraj stare slike kamp kucica i kampera kako sjede na izvadjenim sicevima iz stojadina.

U Dubrovnik sam poveo i mog malog necaka, od sestre mi najstraiji sin. On nikada nije vidio more. Kako ce i vidjeti, kada ni svim mogucim trikovima, a ni u svemogucim djecijim mastarijama Nevesinje ne moze imati obalu.

Nigdje ono nema, kada se neposredno prije ulaska u Dubrovnik, uparkiras u jednoj od mnogobrojnih okuka i pogledas dole na Jadransko More. Pomislio sam, kako bi lijepo bilo povjerovati da je covjek galeb, pa se vinuti ka pucini i sletiti na rub malog ribarskog broda, broda koji je zastrasujuce podsjecao na onaj sa jednog od prvih „Lastavicinih“ izdanja Hemingvejovog „Starac i more“.

„Evo more, pa gledaj necace...kako ti se cini“, upitah sa osmijehom Jovana Ducica na licu. Stidljivo se nasmijesi, pa ce: „Kao otprilike...(ovdje zastade sa podignutom rukom i ispruzenim palcem i srednjim prstom-kao da mjeri pedljima)...500 Zubaca. Zubaca je njveca njiva moga pokojnoga djeda.

Uparkirali smo se, naprtili dva ruksaka na ramena na kojima je bilo izvezeno „Roots Canada“ i poceli se spustati do Tvrdjave. Tik uz glavna vrata Tvrdjave smo sjeli u restoran da nesto pojedemo i popijemo. Ja sam pio „zuja je zakon“, moja djeca vodu, zena kiselu, a necak sok od borovnice. Sok od borovnice lijeci sve, pa cak i promaju, a uvijek je bio zastitni znak Istocne Hercegovine.

Uskoro smo se nasli i na Tvrdjavi. Svi smo odusevljeno pokusavali razaznati boju tanke linije izmedju mora i neba, naslonjeni na zapadne kamene zidine te predivne gradjevine. Djeca se zavlace u sve moguce katakombe i puskarnice, pucaju zamisljenim puskama, dok im u tom zvucnom imitiranju pljuvacka prsti kroz male otvore namjenjene za puscane cijevi, i u vrlo kratkom roku isparava na jakom dubrovackom suncu. Na nekih pola puta, pola kruga zidina, moj mladji se popisao u nekim katakombama, ne mogavsi sacekati do prvog klozeta, koji je bio udaljen nekih 5-10 minuta od pozicije zene koja nam je prodala vocne sladolede. Za tren sam se upitao gdje su nekada u drevena vremena tvrdjavski cuvari pisali u toku straze. Mora biti nekako posebno stajati na vrhu zidina, osjetiti fijuk vjetra sa ogoljelih stijena, udisati miris mora i obavlajti u isto vrijeme malu nuzdu. Na trecini tog nepravilnog kruga od kamena smo spazili plazu dole ispod nas, Ploce. Svi smo se odusevljeno slozili da napustimo tvrdjavu i odemo do plaze da se malo rashladimo.

Neka mi je ciganka naplatila jednu kunu, kako bih mogao uci u klozet i presvuci se u kupaci. Neke stvari se nikada ne mjenjaju, tesko ih se je rijesiti. Uskoro smo svi uletili u vodu, more malko prohladno, bas onako kako ja volim. Poslije, valjajuci se na vrelom sljunku ispred onih paravana-lezaljki upitah necaka opet, kako mu se cini more. Opet se stidno nasmijesi, pogleda malo u stranu, pa ce ti: „Slano, mokro i toplo“. Sjetio sam se sebe kada sam izgubio nevinost.

Negdje ok 4 sata popodne smo se opet presvukli i krenuli prema Stradunu, trebalo je nesto pojesti, a bogami i popiti. Sjeli smo u nekakv restoran, narucili mirodjija, zuju i sok od borovnice, a neoubicajno usluzan konobar je objasnjavao mojoj supruzi gdje je apoteka. Pakovanje „kafetina“ je ostalo isto, ona ista pozlacena folija kao i prije 20 godina. Sjedim ja tako na Stradunu, djeca klonula od umora u stolice-ispijaju svoje napitke, upro' pogled u strance koji prolaze. Opet cu ti ja svome necaku: „Ovako bih ja mogao 100 godina, sidjem odozgo iz one stare kuce, sjednem evo ovdje na ovu stolicu da nesto pojedem i popijem, promatram ljude, odem malo da se okupam i slucajno poprskam one Svabice, popnem se na Tvrdjavu i procitam ponesto u jednoj od onih puskarnica...tako svaki dan, 100 godina, a samoca mi ne bi krocila preko praga“. On se uozbilji, pa mi po zasluzi odgovori: „Fuj, ja bih poludio od tolikog nerada“. Poluglasno se nasmijah, glubovi se prepadose i zalepetase svojim krilima, a ja pogledah niz Stradun. Negdje odmah pored nakindjurene slasticarne, gdje se onaj sokak proteze visoko, ucini mi se da ugledah Dubrovcana i njegovu prelijepu zenu u koju bjese ludo zaljubljen Selimovicev Hasan.

Oko 7 sati smo krenuli nazad, ovaj put smo odlucili da se vratimo preko Trebinja, Bilece i Gacka...da zatvorimo krug. Iza sebe smo ostavili smiraj dana nad Dubrovnikom, u koji su lagano tonuli Tvrdjava okruzena vodom, turistkinje u damskim sesirima, veliki usidren Titanik, a dole negdje zavucen ispod hridi i mali Hemingvejov ribarski brod.

Nevesinje

Moja mama sada zivi u centru Nevesinja. Otac je umro davne 1997-me, tako da mu se nije ispunio san da se vrati u Mostar i obnovi kucu koju je mukotrpno pravio cijeli svoj zivot, a koju nikad nije zavrsio. Moja mama je probala odsanjati taj san, vratila se, obnovila kucu, ali je nekako bila usamljena, nista nije bilo kao prije. Dolazila je kod nas u Kanadu svake godine, vracala se tamo sa nekom sjetom u ocima, ali nikada sretna. Sve smo mi to razjebali, ona sada zivi u centru Nevesinja, kaze da je blize svojoj rodbini, ali i dalje sa sjetom u ocima. Cesto ode do nasih starih komsija-Hrvata, nabere malo smokava, a ove godine je otisla pred nasu staru kucu i pobrala ljudima grozdje, koje je moj pokojnin otac birvaktile zasadio. Kaze da nije mogla odoljeti, a i novi vlasnici su u Svedskoj, pa to grozdje mozda svakao niko ne bi ni obrao. Mozda!

Nevesinje ima 3 ulice, a srednja je logicno i glavna ulica. Moja mama zivi u srednjoj ulici. Sve joj je jako blizu, tu je pijaca, ducan, mesara, a i bolnica nije daleko. Ta moja mama boluje od 30 bolesti, tako da u toku jednoga mjeseca ona boluje svaki dan drugu bolest. Najteze joj je kada se rastavi od nas, tada je bolesna od svih tih bolescura u istom trenutku. Ta srednja ulica je nedavno poplocana nekim skupim kamenjem, napravljena je i fontana (prva fontana u Nevesinju-djeca se jos uvijek cude cudu kada vide da voda non-stop istice i otice u istom trenutku, tako da uopste nema poplava niz ulice). Cijelom duzinom tog sada „mocnog setalista“ su postavljene i ulicne svjetiljke koje bacaju svjetlost u krug. Crnih leptira nema, ali nekakvi zeleni bumbari lete pravu na nju. Ma sta da vam pricam, braca Jelic i Yu grupa bi definitivno bili inspirisani da napisu novi hit, ali im Nevesinje nekako nije usput.

Jedan dan sam setao sa mamom kroz Nevesinje. Prolazeci pokraj nevesinjskih skola, nisam mogao a da ne primjetim kako su stare biste-spomenici zamjenjeni nekim novim. Stari komunisti su stavljeni u kariole, iliti (po nevesinjski) civare i odvezene na neku obliznju stanicu za otkup metala. Na njihove stare pediastale su postavljeni neki novi heroji za neke nove klince, da im crtaju brade i brkove zutim fulmasterima. Ustvari, ovi novi imaju brade i brkove, samo novi klinci trebaju biti dovoljno mastoviti da izaberu pravu boju. Ispred nevesinjske gimnazije ponosito stoji nekakav novi spomenik podignut nekakvome nevesinjskom vojvodi iz „Drugog svjetskog rata“, a u ciju cast su (pretpostavljam) i ime skole promjenili. „A ko je sada ovaj“, upitah staru. Kaze ona: „To ti je jedan sto ga je moj stric ubio 1947-me, pa poslije bio neka velika faca u Beogradu. U ono vrijeme se nije smjelo njegovo ime ni spominjati, a vidi sada kakao se cak i skole ponose njim.“ Ocutah na komentar potomka jedne velike zagrizene komunisticke porodice. Priblizavajuci se jedinom hotelu u Nevesinju, za koji me vezu veoma ruzne uspomene iz ovoga zadnjega rata, primjetih kako isto poplocavaju taj dio oko spomenika „velikog narodnog heroja“ Blagoja Parovica, koji gleda u lijevo prema rodnome Biogradu. Kao mali, uvijek sam bio opsjednut velicinom tog komada bronze. Sada, kao odraslome covjeku, isto mi je nekako velik-ogroman. Upitah: „Sta ce sa Blagojem, moglo bi se dosta para uzeti na otkupu ovolikoga metala-ima minimum tona“? Kaze stara: „Eeeee, njega ce izgleda ostaviti, treba puno para i nekakva teska masinerija da ga sklone“. Pomislih kako je nevesinjska birokratija skontala da je najbolje da ostave Blagoja, kao protivteg-drugi tas, onim vojvodama u ovo novo interesantno vrijeme. Zavrtio sam glavom u nevjerici, ali sam mudro ocutao.

Najvise su me impresionirali nevesinjski policajci. Uvijek u paru, jedan nosi crnu teku ispod lijeve miske, a drugi stop palicu u desnoj ruci. Tako ti se oni cijeli bogovetni dan setaju na potezu sa vrha na dno ulice, koja je nekih brat bartu 300m dugacka. Usput svrate u kafic zvani „Korzo“ i popiju kafu, malo se odmore, pa onda otegnuto nastave dalje. Moj rodjak mi kaze da je on mogao konkurisati za policiju, ali je imao jedan mali nedostatak-znao je koja mu je desna, a koja lijeva noga.

Jednog hladnog nevesinjskog jutra (u Nevesinju je uvijek hladno, ni sunce tamo nema volje proviriti) smo se spakovali i krenuli na selo mojih pokojnih „starih“. Da bi djeci ugodili i taj put ucinili sto zanimljivijim, dozvoljeno im je da se do sela voze na karaseriji kamiona zelene boje, kamionu njihova tetka. Odskakujuci tako na karaseriji staroga kamiona, moja djeca su pocela da odusevljeno pokazuju prstima na stada ovaca, njihove cobane-nekakve stare ushale babe izboranih lica, kerove koji bjesomucno trce za zelenim kamionom utonulim u oblak drumske prasine i izlajavaju svoju dusu na starome seoskome makadamu. Nekih 2 kilometra od stare seoske kuce se nalazi i staro porodicno groblje, zvano Recine. U tom groblju su svi moji stari sahranjeni. Znaci: moj djed, njegova djeca ukljucujuci i moga oca, njegov otac tj moj pradjed, njegov djed stari Toma tj moj pra-pradjed. Toliko ja znam, a bog sveti zna koliko tu istrulih kostiju lezi. Zaustavljamo kamion ispod ogromnog hrasta, probijamo se kroz siblje prema ulazu u groblje, a moj mladji sin meni sapce da ga je strah da ce neko ukrasti kamion zelene boje. Glupko tatin! Huuuu, uvijek mi je tesko kada udjem u to groblje, a groblja uopste ne podnosim. Pri samom ulasku, odmah sa desne strane nalaze se dvije grobnice nase porodice, a iza grobnica masa kamenih krstova koji su zasiguran dokaz mojih pokojnih predaka. Na najnovijoj grobnici je postavljena mramorna ploca sa isklesanim imenima i godinama rodjenja/umiranja moga oca, babe i djeda. Gore na vrhu raste nekakva trava, a u travi sakrivena tri protrula drvena krsta. Mama mi nije znala odgovoriti koji je krst od oca, a mozda nije ni htjela. Njih troje je umrlo u roku od 18 mjeseci. Jebena sudbina i zivot moje babe, djeteta koje je jedino prezivjelo od 12-ero brace i sestara, koje je jedva zapamtilo majku, koje je se brinulo i sahranilo mentalno oboljelog oca. Poslije svega toga sahranila troje svoje rodjene djece i muza, a kao kakav vidovnjak 1996-te ugasila svijecu usred slave Svetoga Nikole, ocigledno znajuci da se svijeca nikada vise nece upaliti u toj kuci. Buraz i ja smo je upalili iduce godine skrhani bolom i tugom, negdje daleko, daleko od svega toga. Jos tuznija sudbina moga oca i tuzna slika godina isklesanih na crnoj, hladnoj mermernoj ploci 1941-1997. Zapalili smo svijece, djeca su mi ipak suze vidjeli, kako i nece kada su samo u mene gledali, osjecajuci vaznost trenutka za njihovog oca. Otisli smo i do kuce, oronula i nekako jadna, Plotovi popadali, orah se osusio, vocnjak zarastao, guvno se pretvorilo u prasinu. Samo gore sa desne strane prema kuci prvog komsije, strme litice i jedno zemljano ostrvo sa hrastom u sredini je ostalo isto. Tu sam mnogo logorovao, jednoga dana bio Prle i Tihi, drugog Rodi kako pomaze Blek Stijeni da pomlati hiljadu crvenih mundira, treceg Zagor kako se ljulja u sumama Darkwooda, a cak sam se jednom u liku Mr. No-a pajperom spustio do naplava i pojeo mrkvu onako svjeze iscupanu iz zemlje.

Sve je nekako nestalo, sve je umrlo, samo je prezivjela iluzija o djedu kako otkucava kosu ispred kuce, babi koja otpakuje strogo cuvani keks „domacicu“ za svoga unuka, psu Medi koji se valja sa mnom ispod oraha i o mome ocu koji stojeci u vrtu ispod kuce bere ranu jabuku petrovacu i zagriza je sa nekim blazenim izrazom lica.

Put kroz Bosnu

(Kljuse je otisao sa cika Sejom u Kamerun da otvore lanac cevapdzinica, ali mi je poslao ovaj mali odlomak i zamolio da ga ovdje postiram)

Krenuli smo za Banja Luku, iza sebe smo ostavili kucu u centru Nevesinja, a ispred kuce staru majku izoblicena lica i crvenih ociju od neprestanog plakanja. Rastanci su postali veoma bolni za moju dusu od onoga trenutka kada sam se izgubio od placa (morali su me posipati i vodom) na zeljeznickoj stanici u Mostaru, ispracajuci 9 godina starijeg brata u JNA. Sada, kada ponekad moram poslom otici negdje na smo dan-dva, taj osjecaj je prisutan u istom inezitetu, koji mi stegne grlo, promjeni boju glasa i nekako ruzno izoblici. Probao sam, kao i uvijek, biti hrabar i govoriti staroj da ne budali, kada joj se prahne mi kupimo kartu i ona dodje, da se obuzda radi djece. Dzaba, mama je mama, cuje pukotinu u mome glasu, osjeti da sam i ja razdjeljen. Jer svijestan sam ja, uvijek se oprastam od nje sa jednom u glavi: Ko zna? Skrecuci u prvu ulicu desno vidio sam je u retrovizoru iza sebe sa blago podignutom rukom. Vise nisam imao razloga da budem hrabar.....OBAVEZNA LEKTIRA

Nasuo sam benzina u Gnojnicama, tamo gdje je nekada bio mali fudbalski teren trecerazrednog fudbalskog kluba Gorica. Desno gore u brdima iznad carskih vinograda ostavljao sam Kocine, dok sam se probijao kroz Opine. Negdje u Potocima smo okrenuli staru, eto da cujemo kako je. Rekla je da je dobro, malo je zuc i glava poboljeva, ali ce sada popiti kafu sa komsinicom Tonkom. Tonka je jedina Hrvatica (udata za Srbina) koju ja znam da sada zivi u Nevesinju. U jednom trenutku njenog zivota, kada je glupost nadjacala razum, samo je moja majka otpozdravljala na upuceno „dobar dan“ i neizostavno stala da poprica malo sa njom. Sve je proslo, a Tonka to nikada nece zaboraviti.

Jutro je vec krupnim koracima iskoracilo iznad hercegovackih planina kada smo se priblizili Jablanici. Jedinstven je osjecaj voziti se poznatim krivudavim putem, a one litice i planine iznad tebe kao da ce se obrusiti i zatrpati nas i Jablanicko jezero tik tu pored nas. Jablanicko jezero mirno, cakli se kao ogledalo u kome mozes skoro pa da vidis pomjesan odsjaj sunca i mjesecine u istom trenutku.

Malo poslije odvajanja ka Konjicu, iza jedne blage krivine u koju sam ja usao ravnomjernom brzinom bez imalo kocenja, me doceka STOP palica uniformisanog lica. Prisao je mome autu, nekako mi poznat. Tamo svi policajci lice jedni na druge, ista prenaglasena ozbiljnost i skoro pa smijesan izraz lica.

Drug Plavi: Moze li malo vozacka i saobracajna?
Ja: Moze, evo izvolite.
Drug Plavi: Jeste li vidjeli znak za brzinu, prije nekih 500m?
Ja: Stvarno nisam primjetio znak za brzinu.
Drug Plavi: Znak je pokazivao 40, a vi ste vozili 74. Hocete li da izadjete i odete kod kolege u sluzbeno auto, on ce vam objasniti.

Otvarajuci vrata pade mi na pamet jedna misao koju sam procitao u Jergovicevom „Sarajevski Marlboro“, a koju sam nepromisljeno htio podijeliti sa Drugom Plavim: „Znam koja je brzina svjetlosti, ali nismo ucili koja je brzina mraka-Dino iz Zenice, 12 godina star, na privremenom skolovanju u Zagrebu“. Ha, ocutao sam, nisam mu htio natovariti i tu brigu na vrat.

Drug Plavi u golfu: Sjedite, evo vidite na radaru je jos uvijek vasa brzina 74. Brzo ste vozili.

Odgovore na njegova standardna pitanja o imenu oca i mjestima rodjenja on zapisuje polagano (ta citav dan je pred njim) u svoju crnu teku.

Ja: I..., sta cemo sada?
Drug Plavi u golfu (sa glavom malo zabacenom unazad i zaklopljenim ocima): Intezivno razmisljam (pauza), a mogao bi mi i ti pomoci.
Ja (sa malo spustenom glavom, lijevim dlanom preko ociju dovoljno spustenim da sakrijem jedva kontrolisan smijeh, hvatam se desnom za novcanik i vadim 20km): Hoce li ovo biti dovoljno?
Drugarcina Plavi u golfu (zatvarajuci svoju teku koja je halapljivo progutala 20 marona): Vidite, ne ispalti vam se voziti brzo. Mnogo ima radara, evo recimo radarska kontrola je postavljena tu, tu i tu.
Ja (izlazeci iz auta): Hvala lijepo.
Drugarcina Plavi u golfu: Sretan put.

Ubacivam u brzinu, dajem zmigavac i ukljucujem se u saobracaj uz silan i nekontrolisan prasak smijeha. Kakvi korumpirani placeni nitkovi, priglupi, a iznad svega jeftini.

Ocesali smo se od Sarajevo, mahnuli rudarima iz Kaknja, udahnuli eko-zrak iz Zenice, malo zavidili raji iz Zavidovica, rezali autom maglu u Maglaju i krenuli prema Doboju. Tu se vec porodio povelik problem za moju djecu, koja vise nisu mogla da procitaju vise nego cudna imena bosanskih varosica i gradova na zutim putokaznim tablama. Sve mjesta napisana latinicom su grubo osakacena crnim sprejom, a moja djeca ne znaju citati cirilicu. Izgleda da ovi ovdje jos uvijek zive po onom starom pravilu „oko za oko, zub za zub“, pa vracaju istom mjerom onoj raji u skutoriji, gdje je ista slika-drugo pismo. Pomislih kako je neznanje opasno, opasnije od bilo kakvog buleta. Sto je najgore, to neznanje se razmnozava poput zeceva, pa kada uhvati maha tesko ga se rijesiti. Uskoro smo se odvojili prema Derventi i Prnjavoru, a neposredno prije ulaska u Derventu nas je docekao ogroman natpis okacen preko ulice: DOBRO DOSLI U ZEMLJU CIRILICE. Ovdje sam se sjetio price moga prijatelja iz Mostara, koju mi je ispricao u Hanu dok smo mezili lignje na zaru. Tu pricu vam prenosim.


Prica u prici
HYPO banka, koja je pustila duboke korjene u Bosni, je dosla na sjajnu ideju. Ta banka je najboljim ucenicima BiH (valjda vukovci-tako smo ih prije zvali) urucivala stedne knjizice sa bankovnim racunom i sumom 20km na njemu. Time su htjeli da malo ohrabre raju da bi poceli vec stediti za skolu, a samim tim prilivom novaca povecali njihov (bankin) cash flow. Elem, oni su ti tako u malom konvoju isli od grada do grada, gdje su ih docekivale delegacije, slicne onim iz Titovog vremena. Osim toga su kreirali i maskotu, to je bio nilski konj koji su nazvali HYPKO. Taj hypko je neumorno zabavljao djecu po svim mogucim gradovima i mjesnim zajednicama. Tako su ti oni na tom svom putesestviju dosli i u Laktase. Za ove koji su davno otisli, a u cijim udzbenicima za geografiju se nije spominjalo takvo mjesto, to ti je neko malo „sranje“ izmedju Banjaluke i Gradiske. To mjesto je postalo veliko i poznato, skoro pa ko' Troja, zato sto je onaj Dodik tu popio mnogo varenike i pojeo bezbroj vreca cvaraka. Znaci, ti predstavnici HYPO banke su dosli u Laktase i kako to obicno biva usli u frisko ofarbane jupolom fiskulturne sale. HYPKO je prolazeci kroz dupla vrata poceo da plese i izvodi svoj uvjezbani, vec stotine puta izveden komad. Ushiceni odlikasi (vukovci) podpomognuti svojim mamama, tatama, dekama, bakama, tetkama i komsinicama u papucama su poceli u jedan glas da uzvikuju: NURKO, NURKO, NURKO...Jadni HYPKO se, ne kontajuci sta se desava, zbunjen okretao sve do onog trenutka kada mu je mala Ibrina Selma prisla, ukratko objasnila nesporazum oko dva pisma i kako ponekad HYPKO moze biti u isto vrijeme i NURKO. Ko nema Bosne, kupio bi je.


Prosli smo kroz Derventu, koja je poprilicno obnovljena, i napokon se uputili prema Prnjavoru, stanistu jedinoga djeda i druge babe. Prilazimo kuci, kapija je vec odavno sirom otvorena, a baba i djed vec od ranog jutra sjede ispred kuce i pogleduju na sat, ne pitajuci jedno drugo nista. Cika, vika, suze radosnice, a ja se malo izdvajam odlazeci u podrum, tamo vadim hladan Nektar iz frizidera, sjedam pod odrnu i naginjem klipacu. Hladno pivo se slijeva niz nepca, miluje me njezno dok ja gledam pauka kako davi komarca izmedju dva grozda grozdja.

Prnjavor

(Cika Sejo i Kljuse su poslali razglednicu iz Lagosa)

Prnjavor je mali gradic, nesto veci od Nevesinja, a osjetno manji od Mostara. Grad se pocinje siriti od glavnog puta, koji povezuje Derventu i Bnaja Luku, penjuci se blago prema naselju zvanom Lazina Voda. Stojeci na tom uzvisenju, koji je ujedno i raskrsnica, mozemo primjetiti tri puta koji se slijevaju poput kakvih rijeka u tri pravca. Jedan protice kroz centar grada, drugi kroz mahalu, a treci kroz vec pomenutu Lazinu Vodu.

Za razliku od Nevesinja, cija glavna ulica je poplocana i omedjena kamenim kucama, ova je asfaltirana i omedjena prelijepim drvoredom divljih kestena. Mnoge zene noseci cekere pune hrane su se zasigurno, makar jednom, osjetile sretnim bicima kada bi se zadihane i znojave sklonile ispod kakve krosnje da odahnu dusom, a usput pregledaju silne smrtovnice pricvrscene raznim sredstvima za ta stabla. Polazeci od centra prema onom vrhu sa kojeg se sve slijeva u tri pravca, nalazi se jos jedna raskrsnica koja neizostavno zbuni svakog slucajnog prolaznika. Ja sam svaki put zbunjeno cekao na njoj da svi prodju, mada su me mnogi ubjedjivali u logicnost znakova i u to ko ima prvenstvo prolaza. Mozda je i do mene, jer ponekad, moram priznati, meni logicno i nije logicno. Sa te raskrsnice se odvaja jos jedan predivan put, opet omedjen ogromnim stablima i krosnjama, koji vodi do prnjavorskih osnovnih i srednjih skola. Volio bih da sam uspio prosetati tom ulicom u praskozorje kakvog divnog, vedrog ljetnog dana, ali eto i to mi se izmaklo ispod nogu.

U Prnjavoru nismo nista posebno radili, niti nam se ista posebno desilo. Djeca su isla na pecanje sa dedom, cistili ribu, grizli paradaiz, brali i tucali ljesnike koje smo donijeli u Kanadu, brali i pekli kukuruze, okretali janjca na raznju. Isli smo i do sela gdje deda zavrsava svoju malu vikendicu, povuklo ga da se vrati gdje je rodjen. Sto manje vremena covijek ima pred sobom, to ga vise trazi iza sebe. Starost ljude vraca u zavicaj, blizina smrti narocito. Zelja da se umre „na svome“ gotovo je izopacena.

Sela u Bosni su drugacija od hercegovackih, nekako rastrkana na brijegovima i okruzena gustim sumama i plodnim oranicama. Nema onih mojih planinskih vijenaca, kamenjara i sive boje koja preovladava. Njihova sela su nekako zelena. Jedina slicnost je u tome sto su pusta i sto u njima vlada rajska tisina. Sa vremena na vrijeme se cuje mukanje necije Zekulje, tupi udarac sjekire na nekom panju popracen onim vriskom-stenjanjem Monike Seles koji daje covjeku ekstra snagu. Opet tisina, samo zujanje ose na grozdu iznad glave, onda priguseno kljucanje djetlica u hrast u obliznjem gaju, pa opet tisina.

Tu na selu deda ima necaka koji tu zivi i odrzava staru kucu, neko je morao ostati na ognjistu. On se izmedju ostalih seoskih rabota bavi i lovom, a nedavno je nasao i malo lane kome je uginula majka pri okotu. Donio ga je kuci, jedva nekako odhranio, a sada prica o njemu kao o ravnopravnom clanu porodice. Krstio ga je imenom Milan, a to Milance trci njemu na svaki njegov mig. Sta mozes vise od toga ponuditi djeci koja su odrastala na asfaltu milionskog grada, tamo negdje u nekoj zemlji indijanaca?

Milan je pravi mali glupko, ni tamo-ni vamo, ne zna odakle je dosao, ni kuda je posao. Podsjetio me je na masu ljudi koje znam, na mene. Taj Milan se ne boji ljudi, ne boji se traktora, cak se ne boji lovackih kerova. Svako vece ode u sumu da spava, a sa prvim suncevim zracima dolazi pred kucu gdje se ponosno setka po cijeli dan, sve do onog trenutka kada sunce zamakne za prvi gaj. Svi kazu da ce negdje zaglaviti, ili ce ga pas pojesti, ili neko na raznju okrenuti. Ja ipak mislim da ce on jedne veceri u sumu otici i nece se vise vratiti, jer on vec zasigurno zna ko je i odakle je. On nesumnjivo prepozna gdje je njegova kuca, dom, materbina. Po defoltu, tamo je uvijek najljepse. Glupo mi je priznati, ali mu ipak malo zavidim.

Banja Luka

Nekako sam ravnodusan, da ne kazem malodusan, prema tome gradu. Nije mi nesto ni lijep, a nije ni ruzan, nekako svoj. U Banja Luci sam bio mnogo puta, a svaki put sam ga uskratio svojih osjecanja. Nikada me nije odusevio sa nekakvom sitnicom, a nije mi ni dao povoda da ga prezirem. Tesko bi se mogao navici na njega, mada se covjek u gradu te velicine moze bez problema utopiti u makar neke sfere zivota i zanimljivosti. Znaci, mozda bih i mogao zivjeti u njemu, ali me definitvno ne bi ispunjavao i cinio sretnim kao recimo Minhen. Pula, pa cak i Mostar.

Banja Luka mi nekako uvijek djeluje prljavo i zapusteno. Mozda je opet do mene (ponekad malodusnog) i neke slike stvorene u mojoj luckastoj glavi koja je prvi put ugledala taj grad neke davne 1996-te. Zahvaljujuci cinjenici da sam mozda bio u pogresno vrijeme na pogresnom mjestu, Banja Luka je ostala izvezena u mojim zjenicama kao grad cije su zagasito sive zgrade progutali svakojaki sulunari koji su izranjali iz kuhinjskih prozora. Vjerovatno su takvi bili i ostali gradovi u to vrijeme, u toj malom brdovitom Bosni, ali ja nisam bio u njima. Bio sam u Banja Luci, a taj prizor me je cinio mnogo tuznim i jos spremnijim da napustim Balkan, svoj narod, svoje korjene, svoj jezik...da odem negdje gdje nemam nikog svog, da zivim bez tih zastrasujucih svakodnevnih slika.

U Banja Luci sam pojeo najbolji burek, popio najbolji jogurt i vidio najvise knjiga za prodaju na mome kratkom putesestviju. Da li ljudi u Bnaja Luci mnogo vise citaju od ljdi iz ostalih ex-jugoslovenskih gradova? Ne znam, ali me je ta hrpa knjiga na svakom cosku privukla. Prvo sam sasvim slucajno zalutao u jednu knjizaru u centru grada, a onda vise nisam mogao odoljeti, tako da sam izasao iz nje sa hrpom knjiga u kesama sa logom knjizare. Vrsljajuci po njoj i gomilajuci knjige u mojim rukama sam uskoro skontao da ce taj tovar biti potezak, tako da sam poceo izdanja tvrdih korica nerado zamjenjivati jeftino uradjenim izdanjima mekih korica. Cekam tako na kasi da platim, red podugacak, kipte knjige iz mojih ruku kao da hoce da pobjegnu, udobno se smjeste na neku od polica i tako nesmetano tavore tamo gdje ih niko nije uznemirio vec neko vrijeme. Cekajuci tako sa tom gomilom papirina u rukama i albumom Smaka na samom vrhu te gomile, shvatih da sam ja jedini koji se usudio na takav jedan luksuz, pa kupuje takvu vrstu knjiga. Ostali kupci su bile mame ili tate sa svojom djecom koji kupovase udzbenike za novu skolsku godinu. Jedan od tih kupaca-mama me je pogledala sa sjetom u ocima koja je polako ali sigurno sazrijevala u prezir, prije nego sto je tuzno odbrojila novac za udzbenike prijeko potrebne dvojici njenih sinova. Malo mi je bilo nezgodno, malo me je zabolililo tu po sredini, tako da sam pozelio da ja platim za te njihove citanke i prazne zadacnice, ali me je doza ponosa sijana iz maminih ociju boje kestena ipak zadrzala u liniji sa pogledom uprtim negdje napolje u slucajne prolaznike koji su uzurbano prelazili pogledujuci na semafor. Platio sam knjige i zurno izasao iz knjizare, tuzan radi ponosne majke, a sretan radi kupljenih knjiga koje ce uskoro mamiti moje prste, a oni nekako cudno uzdrhtali ce ih pazljivo prvo prelistavati u prvoj birtiji uz naruceni dupli espreso. Moja kupovina ukoricenih mirodjija nije zavrsena tom bjezanijom, nastavice se nesto kasnije u Gospodskoj ulici.

Gospodska ulica je glavna ulica-setaliste u Banja Luci. Uvijek zivo, vrvi na sve strane. Kafici sa uredjenim bastama mame ljude koji trebaju preletiti 8000 milja da bi opet nesto tako vidjeli, dozivili. Nacickani su tako u nizu, pa je jako tesko odluciti u koji sjesti i odahnuti dusom. Skolska godina jos nije pocela, tako su te baste pune klinaca sa svojim raznobojnim mobilnim telefonima, koji narucuju kafe i kisele. Oni malo imucniji mogu sebi priustiti i coca-colu. Da ne bih odudarao, pio sam espreso i kiselu i mezio euroblok cokoladu. Ta Gospodska ulica ti ipak potvrdjuje da se nalazis u malo vecem gradu, a ne carsiji koja svakim danom uziva zabijajuci nos u tvoje privatne i intimne paralele zivota. Na moje veliko zaprepascenje, u toj ulici sam opet nakon ovoliko vremena naisao na ljude koji sa izrazom kriminalaca sapucu „devize“. Ta suluda, krajnje odvratna rijec me je vratila u dane kada nista nisam imao osim nakrnjenog ponosa, nesto slicno onoj mami ociju boje kestena. Kada se malo bolje okrenes oko sebe, tek tada primjetis neke jadnike koji su nekada davno dotakli dno zivota od kojeg se jos uvijek ne uspijevaju odlijepiti. To su ljudi koji pokusavaju prodati bilo sta (osim duse-to im je jos jedino ostalo) na toj ulici, kako bi ugurali koju marku u svoje dzepove usukane od znoja dlanova. Srce me je zabolilo kada sam u tom sarenilu tuznoga svijeta ugledao neku staru babu, kako onako ushala spava nad kartonskom kutitjom, na kojoj su bilo uredni poslagani neki vezovi i heklanja davno pozutjeli od dima crvene morave njenog vjerovatno pokojnoga muza. Malo dalje dole niz ulicu, slika koja napokon mami moj vec smrznuti osmijeh je bila puna standova sa knjigama. Da ne bih neke od njih uvrijedio svojom nepromisljenoscu, a povrh svega da ne bih njima dozvolio da prokljinju svoju zlu kuratu srecu, kupio sam na svakom standu ponesto.

Sve sam te knjige i diskove spakovao u jedan osrednji kofer koji je svojom tezinom na minhenskoj aerdromskoj vagi istisnuo broj 21.6 kg.Taj kofer je pretrpio sto nije poslo za rukom nijednom drugom koferu te velicine. Taj kofer sam ja nazvao „balkanski lonac“ sa nekim opste poznatim svijetskim i antickim zacinima.

Kada sam ga napokon otvorio u Torontu, Sofokle je iskocio prvi da mi pripovjeda cudeci se tolikoj razlicitosti skupljenoj u jednom malom coskastom koferu tamno plave boje. Kaze mi da je morao kao neutralni anticki element da stoji izmedju Marina Drzica i Mome Kapora, dok je Simo Matavulj vrtio glavom u nevjerici. Gordana Kuic se mazno osmjehivala Markezu dok je ovaj citao odlomak iz „O ljubavi i drugim necistim silama“. Molier je gledao u Serbedziju i govorio kako ga podsjeca na Don Juana. Nusic je sa interesovanjem starog lisca razgovarao sa Pekicem i Ljiljanom Hrebljanovic Djurovic. Hemingvej je ispijao casu crnog vina i otvoreno se udvarao Seri Dzons. Balzak se samo smijesio. Jergovic je sjedio za stolom sa Bukovskim, obilato pili gemist, a Miljenko je ubjedjivao starog pokvarenjaka da je sarajevski marlboro tata-mata za njegov americki. Andric se podsmijavao Ciceronu i govorio mu da on pojma nema sta je drzava, jer nikada nije Bosnu vidio. Za istim stolom je Orhan Pamuk ozbiljno tvrdio da bi on napisao „Na Drini cuprija“, samo da se malo ranije rodio. U cosku na maloj bini sa zagasenim svijetlom je neki mladic, sa osmijehom Mona Lize, poluglasno pjevusio:

Budnosti nikan dosta gospodjice od tri pedlja
Na krivinama zadnji vagoni ludjacki tresu
I mnogi prazne crijeva zaboravljajuci stid
A oholost nekad sudjena da bude vrlinom
Splasnjava na ocigled i smrdi nadaleko
I nitko nema snage da odagna propadanje
I nitko i ne pokusava da bude vise od hladne zelatine
Koja laprda medju krajnostima kao rijetko govno


Tamo u samom epicentru toga ludila Hese se ubrzano setkao od stola do stola i cudeci se ponavljao: „ETO, I NA KRAJU SAM JA LUD“.

Novi Sad

Ja volim Novi Sad, nekako mi je prirastao srcu. Uvijek mi je drago tamo otici i podsjetiti se nekih svojih starih dana, dana kada sam se patio, a opet mi nekako nije bilo tesko. To vrijeme u ljudskom zivotu, tj. vrijeme koje sam ja proveo u Novom Sadu, bi trebalo biti najljepse vrijeme u zivotu obicnog covjeka. Ja sam studirao u Novom Sadu. Dosao sam u njega kada mi je bilo 18, tj. kada je vec rat prokljucao u Bosni. Otisao sam iz njega kada mi je bilo 22, tj. kada je rat prestao. Zar nije zastrasujuce mjeriti neciji zivot po ratnim zbivanjima, time kada je rat poceo ili zavrsio? Mozda i jeste, ali je meni tako lakse pamtiti.

Nakon silaska sa autoputa „Brastvo i jedinstvo“ (koji paradoks od imena), prosao sam kroz Rumu, onda Irig, pa preko Iriskog Venca usao u Sremsku Kamenicu. Sremska Kamenica je naselje sa druge strane Dunava, gdje sam ja kao student zamjesao mnogo maltera praveci kuce nekim bogatim izbjeglicama iz Hrvatske. To bi bilo otprilike 20 maraka na dan za mladog studenta iz Hercegovine. Vjerovatno i nakon 12 godina, neki mladi student iz Hercegovine ne moze zaraditi vise mjesajuci malter za neke bogate izbjeglice iz Hrvatske. Ti putevi su jos uvijek netaknuti, propali od visegodisnje nepaznje i bezobzirnosti. Sto se tice cijele Yuge, najgore puteve sam dozivio u Vojvodini, tj. Srbiji. Nije ni cudo, ta do prekljuce ih je svijet jebao sa sankcijama, a do juce oni sami sebe sa Kosovom. I jos im jebanja nije dosta, pa poznato je da su Srbi najveci jebaci. Dok su se oni tako prevrtali i mijenjali poze (na kraju uvijek zavrse donji), cak je i Bosna izvukla neku dobit od Evropske Unije i time makar popunila rupe po glavnim putevima. Srbija jos uvijek ceka na kamion asfalta iz razvijene Madjarske.

Elem, kada smo se peli na Iriski Venac, probijajuci se kroz guste fruskogorske sume, tamo gdje je odvajanje za mjesto Cortanovci, se oglasih i rekoh svojoj djeci: Eno, vidite ono veliko drvo, tamo sam vam mamu prvi put poljubio“. Mama se smijesi i odobrava, a djeca se smiju uz rijeci starijeg: „Tataaaa, nemoj da zezas“. Kada bi samo oni znali koliko sam ja bio blizu istine. Sa druge strane, sta oni imaju od te istine? Nista oni, ali nas dvoje mnogo. Spustajuci se iz Kamenice doceka nas vec vidjeni mali tunel. Kada izadjes iz tog tunela, nadjes se na predivnome kamenickom mostu sa koga mozes da vidis pola grada. I bas tako bi, izlazeci iz tunela doceka nas nas lijepi osvjetljeni Novi Sad, a dole tik pored mosta se bjelisala poznata novosadska plaza Strand. Most nekako neosjetno prelazi u siroki bulevar, koji ide tako pravo kroz citav grad i zavrsava se odmah ispred zeljeznicke stanice. Nekada najcistiji grad stare Yuge je i dalje ponosito pokazivao svoje zdrave i bijele zube. Vozeci tako niz bulevar, sa strana primjecujes obiljezene poznate novosadske biciklisticke staze, a odmah pored njih i posiroke trotoare za mnogobrojne mame sa kolicima i njihovom djecicom koja trckaraju uokolo i pokazuju svojim prsticima na obliznje izloge. Mnogo ljepsa slika nas je docekala od one 2003-ce, kada su svi novosadki mostovi pogodjeni od strane Kebrinih ABCD aviona bili skroz potopljeni u Dunav, ili nekako bjesomucno polomljeni po sredini, a oni krajevi se sablasno strmoglavljuju i gube u vodi.

Prespavali smo kod nasih dobrih prijatelja iz studentskih dana u njihovom malom stanu koji su kupili na otplacivanje prosle godine. Treba sada vratiti 50 hiljada evra za 30 godina. Takav podatak me gusi i cini nemirnim. Da se nebih ugusio, ustao sam malo ranije i kroz kuhinjski prozor njihova stana na 8-mom spratu gledao (po ko zna koji put) Novi Sad kako se budi. On se budi nekako naglo uz istovremenu buku gradskih autobusa, gomile taksista i cijukanje mnogobrojnih bicikla. To je grad u kojem sam prvi put vidio parkinge za bicikle na svakom cosku i vec pomenute biciklisticke staze.

To jutro smo docekali mog nestrpljivog prijatelja sa Carine, koji je ovaj put ipak stigao iz Beograda. Nismo se vidjeli 15 godina. Nakon toliko vremena covjek se osjeca krajnje nelagodno, tako da je taj prvi trenutak nekako prazan i bez emocija, koje onda pocinju da se bude i ubrzanim tempom naviru i hoce da te preplave kao Dunav Cortanovce. Sjeli smo u taksi i otisli kod mog kuma koji zivi u starom centru grada, odmah tamo iza Pasiceve ulice. Taksi nas je kostao 100 dinara, to je nesto jace od 1 evra. Nevjerovatno, karte za gradski autobus bi nas duplo vise kostale, tako da meni uopste nije jasno kako taj grad funkcionise.

Stojeci na Mileticevom trgu, sjecanja naviru i miris studenskih dana se vec osjeti u vazduhu. Pozoriste malo zapusteno i iscrtano grafitima nekih novih Djoletovih klinaca. Tu su neke nove banke i smrdljivi McDonald's. Polagano smo se kotrljali kroz Zmaj Jovinu ulicu na cijem kraju nas je docekao (blago se smijeseci) spomenik cika Jove Zmaja, cike koji je pisao najljepse djecije pjesme. Desno smo ostavili Dunavsku ulicu, koja na drugom kraju ulazi u Dunavski park sa malim jezercem i dva ponosna labuda ploveci kao kakve dvije barke. Ta dva labuda su mene uvijek podsjecali na na onaj znak jing-jang...uvijek je tu bio jedan bijeli, a drugi crni labud. Niko nikada se nije ni usudio pokusati da promjeni tu ravnotezu. Lijevo se odvajala Pasiceva ulica, a na samom ulazu u nju sa desne strane ponosito stoji srpska pravoslavna crkava, a sa lijeve strane su se nekada nalazila neugledna drvena vrata sa natpisom „ATRIUM“ iznad njih. Kazem nekada, jer sada sam primjetio samo stakleni izlog koji je jasno izlagao cijene putnih arazmana u egzoticne krajeve, ukljucujuci i Kanadu.

Atrium je bio bircuz (birtija) smjestena u jednom austrougarskom podrumu. Nakon ulaska kroz glavna vrata, covjek treba preci nekih 5-6 metara uzanog hodnika i onda se strmoglaviti niz stepenice, koje pri dnu skrenu udesno. Kada se spustis dole, ovi malo neupuceni moraju rezati dim od cigareta i drugih opojnih kerifeka kako bi se probili do sanka. Cijela prostorija je bila u obliku poveceg slova „L“, na cijem kracem kraku se nalazila mala neugledna bina, a na duzem stravican WC u kojem je zivjela baba roga. Tamo gdje ova dva kraka cine pravi ugao su se gurali sankeri i DJ, a konobari nisu ni postojali. Taj Atrium je bio kao Jergovicevo Zvono ili Stulicev Mali Kavkaz za nas nekolicinu. Tu bi se mi skupili bjezeci od stvarnosti, pa to bilo makar i na samo par sati. Nasa tuga i nezadovoljstvo bi se utopili u poluprljavoj casi piva ili vina, a tako pomjesani sa treperenjem trave u plucima i zvukom Nirvane sa obliznjih zvucnika bili podnosljivi. To je bio nacin da nekako iskocimo iz stvarnosti i lebdimo nad hladnim novosadskim ulicama i velikim debelim Dunavom. Negdje pred zoru bi izlazili u tu omrzenu stvarnost, obicno cutljivi i povuceni u sebe, trandali novosadskim ulicama i nalazili put do naseg skromnog stanista.

U Novom Sadu sam proveo pune 4 godine, a moj Mali Kavkaz mi je mnogo znacio i rado ga se sjetim kao jednog veoma odanog prijatelja koji mi je pomogao da lakse plovim onim teskim nabujalim mutnim vodama.

U Novom Sadu smo proveli 2 dana i 3 noci, uglavnom sjedeci u nekoj novoj pivnici malkice zabacenoj od svega u vise nego prijatnoj zavjetrini, uz prijatan razgovor i smijeh nasih mnogobrojnih starih prijatelja. Oni uglavnom tapkaju u mjestu u kome smo ih ostavili 12 godina ranije. Neki naprave korak-dva naprijed, neki dva-tri nazad, ali sve u svemu su u istom zacaranom krugu. Ja sam malo zasao u njega, protrcao okolo, pa onda izletio napolje. Lako je meni, jer ja znam gdje je izlaz, jer ja imama kljuc od te brave u svojoj desnoj ruci. Nadam se da ce i oni jednom nabasati na taj izlaz, pronaci kljuc koji sam stavio ispod saksije cvijeca sa lijeve strane vrata, otkljucati tu bravu i ugledati svijet van tog zacaranog kruga. Oni ga zasluzuju tacno onoliko koliko i ja, mozda cak i vise.

Povratak

Cijelo vrijeme naseg putesestvija mi nismo vidjeli oblaka. Sunce nam se smijesilo sa vedroga neba nekako bezbrizno i veselo, nesto slicno smijehu maloga djeteta. Jutro kada smo napustali Bosnu je bilo propraceno velikim nevremenom, grimilo i sijevalo na sve strane, kapi kise pomijesane sa gradom su dobosevale po haubi i prozorima nasega auta praveci cudnu muziku. Muzika me je podsjecala na ono indijansko dobosovanje kada vrac plese oko upaljene vatre. Prilaskom granici Hrvatske u Gradisci, kisa je polako jenjavala i dozvoljavala nam da uzivamo u praskozorju jednoga ranog septembarskog dana.

Carinik sa istetoviranim „Korupcija“ na njegovoj procelavoj glavi me je upitao da ja slucajno nemam nesto od bosanskih dokumenata. Nakon mog odgovora da je meni previse i to sto sam se rodio u toj Bosni i da nemam nista od tih njegovih bosanskih dokumenata, on mi je zatrazio nekakav papiric koji bi trebao predstavljati potvrdu o prijavljenom boravku. Ja koji sam se rodio tu, koji polulud hoda svijetom radi te Bosne, ja koji cesto place za njom, pomalo i krvavi bi trebao imati taj nekakav papiric. Mrs konju jedan bosanski kome sa prednje strane pise „Korupcija“, a na potiljku „Glupan“. U vec unaprijed pripremljen papiric presavijen napola sam mu stavio 20 evra (nisam imao manje novcanice-on bi se jebao i za 5), a on je gurajuci to u dzep (sa osmijehom pacova) pozelio nama „bosanskim majmunima“ sretan put. Okrenuo sam se iza sebe da jos jednom pogledam nasu Bosnu koja jos uvijek place i krivi se na sav glas. Prozujali smo kroz Hrvatsku koja je prestala plakati nedavno i usli u odavno osuncanu Sloveniju. Pravo sunce nas je tek ogrijalo ulaskom u Austriju i Njemacku.

To vece smo jos jednom otisli do Marijenplaca, popili odlican espreso u nekoj simpatcnoj italijanskoj kafiteriji, pojeli picu i otisli spavati. Sutradan smo sjeli na avion Minhen-Toronto i krenuli nazad u zemlju indijanaca, u nasu zemlju. Kada malo bolje razmislim, ja i jesam neka vrsta indijanca koga su samo preselili iz jednog rezervata u drugi.

Devet sati leta, dva odgledana filma, tri-cetiri heinekena popijena, letimicno bacen pogled na Grenland kada smo ga prelijetali i napokon su tockovi nasega airbas-ovog aviona dotakli pistu Pearson aerdroma.

Usao sam u nasu kucu ni tuzan, ni sretan, nekako prazan i bezlican kao bidon, ali sa jednom mislju u mojoj glavi koja mi je mamila osmijeh. Napokon cu da sperem prljavstinu sa svoje koze, iz kose, ali ne i iz moje duse, u svome kupatilu. Osim toga cu fino i natanane popiti espreso napravljen u mojoj masini sjedeci na barskoj stolici nase kuhinje, pogledujuci kroz prozor napolje. Jer, mogu vam reci bez imalo dileme, da je moje kupatilo najljepse kupatilo, moja kafa najuksnija kafa, moja stolica najudobnija stolica, a povrh svega pogled kroz prozor moje kuce najljepsi pogled.

Iduce jutro sam opet rano ustao, razlika u vremenu me dohvatila u svoje ostre kandze. Dok su ostali spavali, napravio sam sebi kafu, sjeo na barsku stolicu i bacio pogled prema prozoru, a tamo onaj Stari upalio moj TV, nastelio sebi moj sound system i klimucka glavom.

Novi: Sta ti tu radis, u kojem koferu si se dovukao? Lijepo sam ti rekao da mi ne trebas i da mi je muka od tebe. Ne skaci po toj sofi i ne ostavljaj tragove prstiju na tom stolu.

Stari: Seri, seri moj golube bijeli...tebe nema pola bez mene. Da mene nema, ti bi bio obicna kanadska supcina, a ovako si samo povelika balkanska budaletina. Hahahahaha!

Novi: Jebo' te Balkan u guzicu, a ti njega govno jedno. Idi u onu svoju jebenu Bosnu, a ostavi mene na miru. Meni je ovako dobro bez nje, a posebno bez tebe takvog maloumnog.

Stari: Hahahaha, kakva laz u ovako romanticnom trenutku. Ti se moras pomiriti sa cinjenicom da pripadas tamo. Tamo je sunce koje te moze ogrijati, ne ovdje. Iskoci iz osojne u prisojnu stranu, pljuni na ovo lazno sunce.

Novi: O cemu ti budalo matora? Ti ces meni reci gdje je moje sunce, gdje je moja prisojna strana. Ti, ti covjece imas ono dole i nista drugo ne postoji. Ti si ogranicen, malodusan, a pomalo i pokvaren. Sramota me je sto te i poznajem.

Stari: A sta to ti imas, aaaaa? Da li ti ovo zoves svoje? Da li se ti ponosis ovim, a u istom trenutku stidis onoga tamo?

Novi: Imam prokletu mogucnost izbora da budem i tamo i ovdje. Razumijes li ti mene matora konjino? Mogucnost izbora, to je to. Sada sam tu, sutra tamo, prekosutra nigdje. Vidis, ja mogu biti nigdje i da sam zadovoljan sobom. A ti, samo tamo, pa tamo.

Stari: Mogucnost izbora, velika stvar. Evo, ja je nemam, pa sam zadovoljan sobom. Mnogo se ti koprcas i davis u tim svojim govnima. Ko te jebe, udavi se u njima, mozda i ne zasluzujes bolje.

Novi: Mrs!

Stari: Mrs i ti!


(Odjednom nestaje svjetla, mrkli mrak, sablasna tisina.)


Novi: Sta bi covjece?

Stari: Nemam pojma, ali nista ne vidim.

Novi: Daj mi ruku, pa cemo nekako zajedno, svijetlost ne moze biti daleko.

Stari: Ruku, pa ti nisi normalan. Pronadjemo svijetlost, a onako sa rukom u ruci mozemo nesmetano i sa osmijehom na paradu ponosa.

Novi: Boze dragi, kakva si ti budala, o cemu on sada duma. Evo, izuo sam starku, pa se ti uhvati za jedan kraj, a ja cu za drugi.

Stari: Ne vidim ja nikakvu starku, koje je boje.

Novi: Crvene.

Stari: Jao seljaka, sto nisi kupio bijele starke, kao svako normalan?

Novi: Hajde ne seri majke ti vise, hvataj se za nju i hajmo.

Stari: Vazi, idemo.

Fantom: Gledajuci ih tako iza kulisa, shvatih da su oni dva tijela u jednoj dusi, da oni ipak ne mogu jedan bez drugog. I neka ih, neka se hrvu do sudnjeg dana. Jer, dok imaju jedan drugog, imaju i zivot.

 

Napisao doktor Cifut

Trebinje


kljuse , evo ja sam umjesto tebe sjedio cjeli dan pod platanima...sa trebinjskom rajom...pricao o starim dobrim vremenima... o plivanju na trebisnjici ,trebinjskim bjelim ladjama i zubackim ublima... o rudu pjani i njegovim parangalima i ugorima... o radu aleksicu , tati svih trebinjskih kosarkasa (vucinic,savovic , kenja arnautovic ,bilalovic ,bodiroga)...o trebinjskim "olimpijadama" , o ekipi "stari most" u kojoj su nekada igrali braca sarenci...o vanji gudelju...o "ranjenom orlu"...kraj platana stoji fotoradnja...nista cudno da se ne zove "foto momo"...svakom pravom mostarcu mora suza iz oka kanuti na pomisao da ta radnja ne stoji tamo gdje je stajala...petnest metara od te radnje koja je simbol svih nasih muka i stradanja je mjesto gdje je srdja aleksic glavom platio svoje cojstvo i postenje...kelner pod platanima je decko sa vrha avenije , kaze mi da svako malo sprashi za mostar i druzi se sa svojom rajom...cim sam mu prvi put pice porucio pitao me "brato , jesi iz mostara"...ne bi vise , postajem sentimetalan...samo da zavrsim...u trebinju je uvjek bilo ljudi...i danas ih ima...i uvjek ce ih biti...

 Napisao KIKI

San Diego

Prije jedno 7-8 godina pravili smo istu turu; Santa Barbara, Santa Monica, San Diego i provodili po nekoliko dana u svakom od ovih mjesta i tada mi se najvise dopala Santa Barbara.
Medjutim ovo ljeto sam skonto da u San Diegu nismo onda posjetili ni 10% mjesta koje smo trebali i ja sam se prosto zaljubio u taj grad. Do sad mi je Geneva bila najljepsi grad koji sam posjetio ili zivio u njemu ali vise nije.

San Diego je Jug i meni kao Hercegovcu to vise prija nego ista sto ima "minusa". Ali San Diego nije prevruc jer je na obali Tihog Okeana koji je jedan dzinovski "klima uredjaj" i nikad nije ni hladno ni vruce. Prava sub-tropica.
I uvijek ima negoh lahora tako da mozes u podne setati a da se ne znojis. Naravno, kozu moras dobro zastititi jer je San Diego dobro juzno i sunce je mnogo jace tako da mozes izgoriti "k'o cat" a da ti nije ni sekunde vruce. Zanimljivo, jel'de?
Uz more, sve dokle seze uticaj magle i vlaznijeg zraka sa mora, rastinje je bujno i tropsko: paprat, palme, eukaliptusi i milion nekog zivopisnog rastinja i cvijeca cije nazive ne znam. Odmah preko brda pocinje Hercegovina :) sa temperaturama preko 40 - ko od shale.
Turista ima ko zutih mrava, Svaba pogotovo, more je toplo ali na plazama prema otvorenom ima stalno valova i tu se malo drugacije ulazi u vodu i pliva.
Medjutim sav "morski" zivot se odvije u dzinovskom zalivu gdje je voda jos toplija, mirna i onaj "miris mora" je isti kao na Jadranu. Milioni restorana uz vodu, kilometarska setalista, tona setaca, zaljublkenih, romantike - ma nevidjena ljepota. Sve je cisto i skoncano k'o lampa.
Najljepsi dio uz more sa prekrasnom "rivom" se zove Seaport Village. Na kraju rive je usidren nosac aviona is II svijetskog rata kojeg mozete posjetiti i razgledati kao muzej.
Obavezno se mora posjetiti Balboa park u kojem ima tona muzeja a gradjevine su napravili Spanci prije 500 godina.
Na vece je dobro otici u Little Italy (talijanski restorani, kafici, picerije, itd) i u Old Town, staro jezgro gdje je u stvari nastao San Diego 15?? (zaboravio sam).
Tu mozete vidjeti kuce, restorane, krcme, prodavnice iz vremena kauboja. Ima tona dobrih meksikanskih restorana i zive muzike (mariachi).
Onda ostrvo Coronado (u stvari je uzasno dugo poluostrvo koje zatvara i pravi taj dzinovski zaliv). Napucano je do besvijesti i pravo lijepo.
Make a Free Website with Yola.