POSJETITE I PROCITAJTE NOVU SLOBODU
Scenario i režija: Broca
FILM BEZ ŽURNALA
Priča o Draganu Kovačiću
Epizoda: Žika Janičar
Ako ste ikada prija rata sišli na Pijesak na Neretvi, na sredini Pijeska gdje je bilo rezervisano,ogradeno mjesto za raju sa Carine, niste mogli da ne zamjetite dvije osobe.
Jedan bijaše legenda pjeska Meho Patak, onaj “crnac” sa smješnim tarzanovim kupaćim i ovaj drugi visoki mršavi, onaj žilo što uvijek maše rukama, nešto objašnjava, dere se ,prijeti …. komandant naše plaže na Pijesku Dragan Kovačić ,sigurno poslijednji izdanak starog kova mahalske “starije”raje tzv. šefa raje.
Dragan je ko momak otišao negdje u Francusku. Spominjala su raja da je bio onim Gorilom oko Delona,da je bio u Legiji stranaca, da je znao Ljubu Zemunca i tako svašta nešto
Ranih 80-tih vratio nama na Carinu bez helera u džepu.Iako nikad nije pričao šta je radio u Francuskoj jednom je pri piću ispričao da je za jednu noć znao izgubiti na konjskim trkama vreću para.
Bio je strašno zajeban ,prgav… odmah se pobit, povuć nož,udarit flašom …ma nije se bojao ni Boga, ali se njega jesu svi. Svako se paso usprotivit Draganu.. svi od male raje,srednje, starije (njegove generacije), penzionera u Fronti, heroja,Kande i Jase ,milicionera oko Stanice ,mahalskih domaćica ,nena …Ma jednostavno svi su oni volili bit rađe dobri sa Draganom.
Nedaj ti Bože, za nas malu raju, pa ne poslušat Dragana u smislu… NE donijet mu flašu hladne vode na Pijesak sa česme na Musali .
“Šta je mama pravila danas za ručak?
“Sataraš..”
“Zna li ona da Dragan voli stataraš? ” bio bi znak da se trkne kući i donese mu se ručak.
Ne daj Bože da se nešto počnes nećkat, pa da ti udari zabranu dolaska na Neretvu.. E to je već bilo ko spram mrtve glave… gledat ,odozgo sa donje tarase na bazenima kako raja igraju lopte na Hejselu,spuštaju se u Direktorove….a ne smiješ prići.
Koliko god nas je Dragan muštro, toliko smo mi mala raja osjećali Dragana ko zaštitnika.
Njemu je ništa bilo istrčat gore na Bazen, pa ispičkarat Benksa što nas je vratio sa bazena kad sno se čoporativno uvaljivali .
“Pa Dragane što nisu jedan po jedan ušli, a ne vako čoporativno” pravdao bi se tada Benks.
U sred noći iz Pauka bi otrčao u Disco sa Mahom, jer su ga Cica I Dila izbacili nako pijana.
Nije volio kapitaliste i nacionaliste. Glavna fora mu je bila, kad bi se naljutio, da nekoga od raje pošalje da vidi je li Garin plavi golf-cady pred hotel Neretvom…Onda otrči, razbije mu šofersajbu, pa čeka da izađe “kapitalista” iz Cazina.
Elem, to ljeto 84 ili 85, Meha heroj tj. njegovi bombaši Venko i Mili počeše zidati kafanu gore na Magistrali, a Dragan bijaše glavni nadzorni za nekvalifikovanu radnu snagu,nas Malu raju–argete ono na horuk kad dođe šleper cigle,cementa ili kad se izlijeva deka…
Dovoljno je bilo da Dragan dođe kod Mile na bilijar ili na Pijesku kaže:” Sutra heroj izlijeva deku.. u 7 u Pauku na kafu ….idemo gore” ,pa se okrene “Recite i onom malom tom i tom da se pojave sutra. ”
A sutra dođe i ko je trebo i ko nije…od viška glava(ruke) ne bole.
Taman u to vrijema, jedno jutro na Ćukovcu gdje je nekad bilo igralište osvanuše silni kamioni ,kombi ,auta prikolice. Mi mislili cirkus.Kažu snima se neki film o turskom vaktu, Evlija-Ćelebija i ti fazoni, kažu treba im statista a polaćaju dobro. Mi Draganu ,Dragan Mehi i eto ga… Neko ruke na prkno pa šeta , neko voda konja,neko kucka ko falan čekićem…. laka lova.
Kaže jedan dan onaj čiko sa megafonom da ima jedna malo jača uloga biće najmanje 20-30 sekundi u kadru filma –ljuti janjičar kako nogom razbija vrata i upada u kuću. Postrojio nas Dragan, da Čiko sa megafonom izabere.
Ne znam odakle đavo donase Žiku Rominu da stane u liniju .. i vidi čuda izabra Žiku. Složi se i Dragan “ Može Žika”
Žika Romina je bio pravi tajanstveni lik iz Andricevih romana ,vazda se vrzmo po kafanama Carine ,često u društvu dama sumnjivog morala (Lira,Kod dede-Ruža, salkin Nacional), uvijek pored nas, ali nikad sa nama, pa me začudi kad se pojavi taj dan.
Žiki Romini pravo ime i prezime zasigurno niko nije ni znao osim onih sto su radili sa njim na Rudniku na Otpadu Mi smo samo pretpostavljali da je odnekle iz Makedonije ili južne Srbije.Bio je ogromna ljudesina sa velikim stomakom, crnom kovrdžavom kosom, uvijek sa osmijehom na licu bez prednjih zuba,jedinica (ostale nekom na štocu). Žika je zracio dobrotom i dušom dijeteta.Često ,kad bi se dočepao para, Žika je ulazio nama na flipere kod Brke Lovre ,kupio bi dvaest žetona pa bacio nagrab “Evo vam mater vam jebem klošarsku”
Obukoše Žiku u svilenu janjičarsku odoru ,jatagan u lijevoj ruci, a kubura u desnoj. Razbi Žika vrata al ne zna gdje treba da puca….”Gde da pucam bre? ”,zavapi “Nije važno u pod,u zid, ma gdje bilo” kaže megafonodžija.
Jedan klap…drugi klap i snimi Žika scenu.Pofali ga onaj glavni, a bogami i Dragan. Vele oni da odavno nije neko ko prvi put staje pred kamere iz drugog puta snimio scenu i veli još režiser,šatro, da će ga zvat opet ako bude snimo u ovim našim krajevima…Naložio se Žika pravo , pa će Draganu “Jelde Dragane neće samo onaj Šerif guzit slovenke na filmu,jelde?”
Pare se potrošile, film se polako zaboravio, heroj završio kafanu…životna kolotečina.
Jedno poslije podne, pa bogami godinu poslije, donese neko haber u milinu kafanu “Eno plakata kod Revije za onaj nas film” …
Bijaše Fest domaceg filma u Partizanu.Dragan naredi da se kupe karte u prvi red, da svi dole zajedno sjednemo pa da se bolje vidi izbliza hihihihihi
I tako bijahu prva dva reda dole pred platnoom naša carinska raja. Poceo film, komentariše se naglas “Vidi ovog,vidi onog, eno mene ”….dok ne dođe glavna scena kad Žika janjicar razbi nogom drvena vrata I riknu ko lav, mahnu dva tri puta sabljom.. zaplaka mala beba u koljevci ..odjeknu pucanj kubure i tajac.. presta plač bebe u koljevci…
Prvi se pribra Dragan, ustade sa stolice pa će prema Žiki “ Ubili ono djete u koljevci, jebo se sa materom” ….Muk i tišina “Ma nisam Dragane reko mi je da pucam u pod” pokuša se pravdat Žika.
Dragan preko vrata I nije trebo ni govorit, nego svi ko jedan preko vrata za njim ,a ni trećinu filma ne odgledasmo……
Iako bijah uvjeren da Draganu ništa i nikad ne moze biti poginu Dragan medu prvim na Carini krajem aprila 92 onde pred Bejrutom….. Dragan Kovacic-raja carinska-R.I.P
Žika-dobra ljudina , zivio zivot pun nepoznanica pa tako i zavrsi negdje kod Titove vile kao NN, juna 92 - R.I.P
BRUNO BURNI
JUNAK MOG DJETINJSTVA:.IVICA CURKOVIC
U Mostaru se nije igrao nogomet ili fudbal, igralo se lopte.
"Hocemo li lopte?".
A kad bi te pitali hoces li danas na utakmicu, opet se nije spominjao naziv sporta, podrazumijevalo se ici pod Bijeli Brijeg. Bez obzira za koga navijas taj dan.
Da, postojao je i izraz "fudbal", ali on je 60-tih oznacavao koznu loptu kojom se igra. A imati "fudbal" u to doba, znacilo je biti "car medju rajom", jer uglavnom se igralo gumenom ili plasticnom loptom. Eh, skoro svaki dan bi mi jednu takvu Radobolja odnijela, a moja bi dobra baba redovno isla "Kod adze Mije" u ducan kupovati novu...
PRVA JE LJUBAV DOSLA TIHO NEZVANA S TAVANA.....
(Erotski trenutak u zivotu jednog petogodisnjaka)
Prvi moj dodir s tom carobnom igrackom, premazanom posebnom mascu kako koza ne bi ispucala, dogodio se kad sam imao pet godina. Moj ujak , tada 17-godisnjak, trenirao je u juniorima Veleza i jednog su dana on i tadasnji golman Ivica Curkovic, donijeli taj trofej, taj "fudbal", premazali ga i skrili na tavan.
Zabranjeno voce!
Danima sam oblijetao i molio babu da mi ga donese odozgo, "samo da taknem"....
-Ne smijem, ubit ce me ona dvojica - odgovarala bi moja baba koja bi za mene sve ucinila, ali je valjda i ona osjetila kolika je to dragocjenost tada bila i borila se sa zeljom da mi ucini i "strahom od one dvojice".
Konacno, dogovorili smo: fudbal nece dole vec - ja gore, a ona ce cuvati strazu.
Dok sam se penjao ljestvama "na shishu", srce mi je tuklo kao da cu pucati odlucni penal. U polutami potkrovlja ceka me ona - obla, mirisljava i pozeljna, spremna prevariti dva Velezovca samnom.
Sjedio sam onda satima na tavanu, drzeci je u krilu i upijajuci taj cudni, omamljujuci miris masne koze. Siguran sam kako sam toga dana dozivio prvu ljubav, uz prvo i jedino iskustvo snifanja.
Zapravo sam se drogirao loptom za cijeli zivot.
Otad sam poceo zapazati kako se u nasem dvoristu, medju ostalim, suse crveni dresovi s brojem 4, makar nisam znao sto to znaci. Da, u to vrijeme tzv. oruzari ili ekonomi, nisu prali i peglali opremu juniorima, svaki je to nosio kuci, pa su mame bile "spoljne suradnice" prvoligaskog kluba.
Gotovo svakodnevno su s ujakom dolazili, kako bi ih baba oslovljavala, Mican i Ivica. Kasnije lijevo krilo Miroslav Kordic i veliki Ivica Curkovic koji je za karijere u Francuskoj promijenio ime u Ivan. Smetalo mu da ga zovu Ivika, a kako i Francuzi imaju Ivana, zgodno se poklopilo.
Bas zbog te tinejdzerske trojke se u nasoj kuci psovalo izvjesnog profesora Hojlasa, jer ih je u kompletu bacio na popravni u tadasnjoj srednjoj Gradjevinskoj skoli. Razlog: nece njemu nekakvi igraci prolaziti na lijepe oci. Covjek je vjerojatno, bio u pravu no, to je prva osoba koju sam strasno mrzio. Tako se ponasati prema mojim idolima koji igraju za Velez!
Necuveno.
Jos je necuvenije bilo sto ja tada pojma nisam imao sta je Velez i o cemu se tu, zapravo, radi. Ma nije bitno, taj je Hojlas pravi gad
Nedugo zatim, ujak potpisuje prvi profesionalni ugovor. Ja, tada sestogodisnjak i dalje nista ne kontam, ko je taj Velez (sto bi Mostarci rekli "jede li se to?"), ali u svoje pamcenje upisujem kratki dijalog:
- Hoce li se Guk oprostiti i osloboditi ti mjesto? - pitao je deda.
- Ne znam, govori se da nece....
- Sta je, malo mu para?
- Daj stari, pusti, nije to tvoja stvar...
A "Guk" je bio tadasnji desni bek Vlado Sliskovic, kasnije sudac i jos poznatiji kao otac Blaza Sliskovica.
PRVI PUT NA UTAKMICI
Napokon, dosla je i ta nedjelja kad su me poveli vidjeti "jede li se to?".
Ujakova prva utakmica u dresu "rodjenih". Njegov stariji brat, koji je dosao iz Zagreba posebno za tu priliku, iznio me na ramenima na Stajanje, dole u juznom dijelu, tacno u vrhu 16-erca. Bio sam naprosto oduzet. Ne stadionom, ne ujakom, pa njega i ostalih dvadeset i jednog nisam ni zapazio, nego elegantnom pojavom u crnom dresu s bijelom jedinicom na ledjima i crvenim rukavicama. Prepoznao sam ga: Ivica! Samo sam u njega buljio; setao se samouvjereno poput princa prostorom ispred svoga gola, nesto i nekom rukama pokazivao, a koji put bi i podviknuo.
Koja faca!
Je li se to i tada zvalo "personallity"?
Utakmice se ne sjecam, ali mislim da sam bas zbog toga trenutka, poslije, s posebnom paznjom promatrao vratare. I to one elegantne, lijepo, golmanski odjevene. Nekoliko godina kasnije bi me zato uvijek radovalo gostovanje novosadske Vojvodine, jer je njihov, tada reprezentativac, Ilija Pantelic, jedan od najboljih vratara koje sam vidio, bio upravo takav: elegantan, pantera na golu.
Bio je to, za mene, jos kasnije i Slobodan-Cobo Janjus, ali i najveci - "Leteci Mostarac", Enver Maric, koji ne samo da je izvanredno branio vec je i diktirao golmansku modu sedamdesetih.
Nije to, nazalost, s ujakom dugo trajalo. Guk se nije oprostio i on je odlucio poci u vojsku da ne gubi vrijeme. I onda, za mene, shock: cura mu otisla studirati u Beograd, pa i on za njom, jos usput upisao Gradjevinu. Velez mu nije dao ispisnicu, a on lijepo potpisao za amaterski Hajduk iz Kule!
Hej, kozja liga!!
Kako sam razocaran bio! U mojim ocima je bio veci od svih igraca, kako ce mi to uciniti i zaigrati za neke tamo lijeve?! Boze, koliki je glupan, ostaviti Velez i Prvu ligu radi cure i fakulteta...
Nedugo potom, Curkovic je potpisao za Partizan....
Za mene, totalni poraz.
Mrzim Hajduka iz Kule, Partizan, Velez, cure i fakultete, sve mrzim.
E sto vas onaj profesor Hojlas jos dvaput ne obori!? I to na godinu.
Sad ga jos vise mrzim!
BRUNO BURNI
Moj idol, Mara
Gledam ovaj Marin "Photoshooting" i pritisnem onu "nazad" pucu DVD-ja zivota. Koliko je on "shooting"-a odradio, djeco mila...Na onom pomocnom i glavnim stadionima...U blatu, u snijegu, na sljaci...
I sad... evo: jos je faca, Charles Bronson, ali kao da nije onaj "moj" Mara...Zivot ide, kapetane
Da se razumijemo Mara: ja u tvojim godinama necu ni imati priliku zalizati kosu, nikad nisam bio niti cu biti manga k'o ti i jes' da je to neki Ritz, odijelo, rolka, Dojcland
Ali ja nosim sliku onog frajera sto mu klepecu kljucevi s privjeska na farmerkama dok nonsalantno seta gradom sa svojom Mirelom, pa ono kad prvi ulazi na teren u zutom dresu s dvije crne pruge preko prsa, crni shorc, bijele carape....
Dobro, znam Mara, volio bi i ti da je moglo tako vjecno, znam, sve znam, Dzermanija te spasila, ali nikad to nece biti to..Da je sto shutinga... Ne zamjeri, onako ja...meljem...meljem dusu... Evo ja svojoj djeci vise ni ne pokusavam dokazati kako sam ikad bio mlad, kazu pusti stari...Ali sam nedavno sinu, sad u nekim shashavim godinama - bas onim kad sam ja u Maru poceo gledati kao u idola - pricao o Enveru, pokazivao mu slike, one s kojih ga pamtim. I kaze mali:
- Cool je ovaj tvoj Mara! Ali nemoj mi reci kako je imao bolji odraz od Vince Cartera?!" (to je njegov "Mara", bog i zakon)
- Ma koji Carter, Mara je imao dupli trzaj!
Jednom, e sjecam se - bas na utakmici kad je nestalo struje, pokusao ga lobovati jedan Vabec iz Dinama, prebacio ga, Mara pada na ledja i onda - nevidjen drugi trzaj skoro sa zemlje pod precku i vadi je iz gola...". - Auuu..Pa koliko je on "kifla" imao na trbuhu??!
- Eh koliko, vise nego je Dugalica pekara na dan izbacivala...Ma sve pletenica do pletenice...."
- A bokte.... I niko nije bolje branio od njega?
- Nije. A i da jest, on ti je imao takvu karizmu..."
- Sta??
- Karizmu, znas sta je karizma?
- Oh I know, charisma...
- Ebga sad...Ae dobro, imao je tu tvoju charismu...Vidis, mozda ce Cobe ili LeBron statisticki nadmasiti Jordana nekad, ali tu char...karizmu kao Michael nece niko imati, kontas?
A sta ti znaci kontas?
- Znaci da mi djaba sve Kanade k'o i Mari Njemacke kad me dijete rodjeno ne razumije, kontas?
- Ne kontam...Ali ajde, nema veze, imas li jos neku pricu o Mari?
- Imam jednu pricu i jednu legendu, sta ces prvo?
- Legendu.
- E ovako: legenda kaze da su on i jedan Noka Serdarusic, toliko su opasno jaki bili s nekih 18-19 godina, prekidali igranke u Abrasevicu kad im se ne bi svidjalo...."
- Sta su prekidali??
- Igranke....A ja, pa ne znas ti ni sta je to....To ti je ono kad se vas sestorica okupite satima oko Playstationa, a ja uletim i sve vam zice pokidam!"
- I to igranka??
- Nije to nego kad pocnete bjezat' kud koji mili moji!....Slusaj, igranka, to ti je kao ovaj vas dance u skoli ;svira band, mi stojimo okolo i cekamo da nam se oci krizaju s ocima neke cure, simpatije, ono k'o kad bi se krizala dva ilicka autobusa na Rondou...E, kad nam se pogledi sudare, ja ono kaziprstom - ovako, nisko da niko ne vidi ako dobijem korpu - napravim jedan krug, slovo "O" u zraku, kao "Hocemo li plesati...?". Ako okrene glavu, nikom nista....".
- I tako neka cura nije htjela s Marom plesati, pa on pokidao zice na igranci?"
- E, ne znam to, rekoh ti legenda kaze...A ako laze legenda, lazem i ja..."
- Dobro, a prica?
- Ma sad, prica tebi nije zanimljiva, nisi zivio u tom vremenu, a i nema veze sa sportom puno...Ali ispricat cu je za ove sto citaju, a pamte te neke godine...Uglavnom, bio Mara trener Veleza i sad znas kako je to kod nas, svak' moze biti trener, ovaj bi stavio ovoga, onaj onoga...Elem, tako se jednom pocelo burno raspravljati o sastavu i taktici u klupskoj kafani na stadionu, a glavnu rijec vodi jedan mostarski narodni heroj..."
- Narodni heroj?
- Ma ja...To ti je kad se neko "pokaz'o" u ratu, puc'o tamo, nije se plasio nicega, dakle bio neustrasiv i onda oni njega proglase narodnim herojem.
- Tata, skonto sam!
- Sta si skonto?
- Skonto sta znaci kontas!
- Ne prekidaj me, bola' ne bio...Dakle, narodni je heroj neko neustrasiv, neko koga se svi plase i u ratu i u miru, pogotovo u miru...
- I sta sad Mara ima veze s tim??
- Ima, slusaj...I tako se vodi zucna rasprava o igracima i taktici, kad ulazi Mara, cuo valjda dio...Ono, odjednom tisina...Zastade on, okrene se i kaze:
- Sta je ovo, SUBNOR bi se malo igr'o trenera? Slusaj ti Heroj, slobodno ogradi sve sto si oslobodio, ali nemoj vise da cujem nista o meni, jasno?!"
- A bokteeee jes' taj tvoj Mara bio neustasiv!
- Neustrasiv, bola ne bio, kakav neustasiv!!
- Tesko mi to "R" kazati....
- Eh sine moj, to mi i jest muka...Uze nam Kanada i slova i brojeve i sad, gledam Maru mog, negdje u Njemackoj, sve je to fino, krasno, covjek radi k'o i ja, treba nafaku zaradit', ali sine...Bemti i fotoshutiranje i fotobranjenje, ode zivot nekako....
napisala NADIJA
. Za bjramske praznike bi Ibrina zena dijelila baklavu a kceri bi zamirisale cijelu mahalu svakakvim zijafetima koje su one spremale. One su i inace bile zaduzene da je kuca sa sto vise cvijeca, da je uvjek pometeno i raspremljeno...
JUNAK MOG DJETINJSTVA
VELJKO ROGOSIC -JADRANSKI DELFIN
napisao Zdenko Boskovic,Gizenga57
Avenija 73 postala PRVAK MAHALA između 64 ekipe.Pobjedili smo u finalu Romijeve Vukove. Od Lea Hrviċa dobili garnituru bijelih majica i jedan fudbal i dobre želje za iduċu godinu.Svi igrači zapisani pa .i ja odem na jedan tening da me OPROBAJU. Još dok nam je orizar Melo dijelio isprane trening-dresove reče meni Zeko Selimotiċ tadašnji trener pionira”Ti si mali premal nemoj se skidati, dođi do godine… ako porasteš”. A ja i tad bio za čelo veċi od njega.
Skrhan i povrijeđen pokupih prnje i ništa više ne osta od nespavanih noċi,pobjeda, prvaka mahala i sanjane veležove sedmice.Valjalo je preživjeti poraz pobjednika i priznati da nije ništa te godine kad su rođeni ispraċali goste tricama i peticama iz Mostara biti PRVAK MAHALA. Golemo je to bilo biti kad je svak htio to biti,a samo je jedna Avenija 73.
Trebalo je smisliti novu životnu filozofiju i preživjeti.
I nije mi trebalo dugo da sebe ubjedim da se možda nikad više roditi neko sa duškovom ljepotom, volejom i glavušom što gađa ċoše sa šesnaest,da nikad više neċe neko znati loptom pogoditi a još bolje znati gdje ċe ona pasti ako promaši ko Kulje Vladiċ, da niko ne more opalit povratnu sa šesnaest ko Kana ,proċi desnom i zavrnut ko Rile,klizeċi napravit i onda slalom do šesnaest ko Čorba i niko nikad neċe bit mangup ko Ċela da guzicom štopa loptu protiv velikog Hajduka i da šamar opali Juri Jerkoviċu…
Momak sanjaj druge snove,svijet snova i idola je veliki...
U školi sam bio veċ odmakao pa sam i tu shvatio da nikada Tesla neċu postati,znači spuštaj letvu na niže i uzmi dobar zalet.A jest šta jest zbog malog popovog sina iz Smiljana kraj Gospiċa krenuo sa u tehničku školu. Prije par godina po otvorenju auto puta vidjeh skretanje za Gospiċ, skreċem.Jebote,još i danas vukojebina.Svaka čast Nikola.
I onda ne stidim se reċi malo sam gubio kompas u traženju idola kao I vecina mojih vršnjaka,pa smo idole sezonski smjenjivali. Od prvenstva do prvenstva.Danu Koricu je mijenjao Šurbek, Stipačiċ i Karakaševiċ, a ovu trojicu opet Tvrdiċ, Skansi,Šolman,Ċosiċ,Duci Simonoviċ,Kapiđziċ …
U tu svrhu su organizovane noċne kružne trke na AVENIJI , krale su se špere po građevinama i gajbe od pive da se teniski stol napravi,a koševi su nicali na sve strane,a najduže je trajao onaj iza garaža kod kamenog vrtiċa….
Bizarno ili ne sve smo sportove ganjali i divili se Parlovu i Benešu,al niko od raje nije ni pokusavao nešto sa borilačkim sportovima, to je tad nešto bilo za gačane i trebinjce….nigdje veze al je bilo tako nekako…
Kroz vrijeme se kod mene razvila jedna važna spoznaja da nisam baš neki timski igrač jer ne uživa svak u mom umiranju od ljepote i potezu više …ali zelja u da u sportu nest postignem još je tinjala…
Bilo je ljeto moje dugo komarljansko od tri mjeseca i Veljko je plivao sa Visa u Split…i ja se zapalio. Jedem jaja,pijem mlijeko i trenirem.Namažem se maslinovim uljem i onda uz obalu do Čeline, pa drugi dan do Duboke,treċi do Kleka…trening za veliki poduhvat.
Stara se krsti i lijevom i desno…al sigurno konta bolje i ovo nego da cjeli dan čita,(ja ja dragi moji nekad je i to bio grijeh,ko neko ljenčarenje,de radi nešto korisno)
I onda dan Velikog poduhvata KOMARNA –LANTERNA na Pelješcu ,3,5 morske milje,pa ti kraulaj …al nisam ja ON pa sam plivao i NAŠKI I ŽENSKI I SVAKAKO samo da isplivam i isplivo.
I da zaokružim priču.Prije par godina VELJKO ROGOŠiĊ na preplivavanju Jadrana, startuje rutu do Stona ispred moje kuċe u Komarni.Stajati kraj njega, par riječi izmjeniti i pohvaliti se svojim poduhvatom, slikati se i biti tako blizu uzora….a te sreċe od mene. Djeca me kasnije hakala,a žena kaže da sam imao rep od sreċe bi njime vrtio…Sve je snimljeno..
Veljko je idol i ideal koji se teško dostiže, jer je onaj koji je išao do kraja i doticao granice ljudskih moguċnosti….
Sad kontam da je najveċe dostignuċe u životu biti deda i ispričati unučetu priču, svejedno bila to ona Veljkova o Visu, La Manšu ili Ontarijskom jezeru ili ova moja o Peljesačkom Kanalu.
