AKO ZELIS NEKOGA UNESRECITI PREBACI GA SAMO NA DRUGU STRANU ULICE

 

I AKO JE BOGA

Na sretnoj strani ulice gledaju proljeċu u lice
nemaju potrebe na drugu stranu preċi
I to sretni svojom ne rade
I ako je Boga nikad ne iskuse
Rađanje sunca na zapadu
Rijeke što uzvodno teku
I ptice što se sele ka toplom sjeveru.

Sa sretne strane ljepše miriše komšijsko cvijeċe
Al niko ne bi preko zebre da ga ubere
Jer od sreċe ljudi se ulijene
Ne ċute, oslijepe,ogluhnu
I ako je Boga svojom skončaju
Na kraju sretne ulice
U hladu masline u miru počivaju.

ZA Lilly od Zdene

 

OD MINHENA DO MOSTARA ZA TISUĆU MARA

 

Bilo je to u vrijeme poratno dok sam još mislio

da mogu krpama obući golu Bosnu

i holandskim cvijećem zasadit hercegovačku zemlju posnu.

Uglavom natovarih prikolicu  cijelu, ženu i djecu

I uhvatih  u zoru ranu široku njemačku cestu.

KA DOMU!! Gas sam pritisko muški

i nado se do noći stići do Bleda,

al nešto mi neda

Ko iz neba bačen kraj mene se zeleni policajac stvori

Na brzom motoru

probah mu smješkom prodati foru

Vozi paralelno, pogledah ga, on mene isto drsko u lice

dade  gas i BITTE VOLGEN, slijedi me, upali lampice.

Na parkakiralištu preda me odboru za doček

za pekarečenje brzine 350 mara i birokratski čoček

Sve je legalno, ne upali mi tužno lice i još tužnija priča

Rekoh ženi, - Kako je krenulo nećeš ni za sendviča

U bijesu pritisnuh gas još jače i navih narodnjake

od nervoze sam piš’o, vazdan, kraj pumpe svake.

Austrijske tunele i cestarine plać’o sam od sreće, iz meraka

Majku im švapsku, da mi se dočepat mostarskih sokaka.

Poslije Karavanki stadoh

Da pojedem burek i da poljubim zemlju slavensku

I tek što sam kren’o sretoh milicu slovensku

Isti  švabo samo mu motor plav

 Jebo ga njegov evropski dedo

Kad skinu kacigu crn

ko da ga je pravio  bosanski medo

On sve me lepo “prosi”, traži dlaku u jajetu

Sve štima pretraži dokumente, prtljag i vinjetu

I sjeti se “tovariš” tada da mi nisu bila vezana djeca

Nagrdi me da sam “OČKA” loš,

a to u Sloveniji košta tolara kolko hoš.

Dok ja shvatih da Slovenija ne voli mene ko ja nju

Morah platiti ljubav njenu, voljeh opet pogrešnu ženu.

Pošto “onako” paru neće, a stranu valutu šupak ne prima

Objasni mi da tolare na crpki gospodin ima

Tamo me dočekaše sa smješkom i odvališe mi lijepu maržu

kaže žena” Dao Bog ovako da ikad vidimo sunčanu plažu”

U bespuću Korduna sustiže me opet ruke pravda

Da mi kažu kako se putevima mlade države vlada

I bez pardona mi očitaše pedagošku notu

Ko da sam godine svoje dobio na lotu

Nisam poštovao naseljeno mjesto, sa kućama bez krova

Da ne mislim da mogu šta hoću, ako je država nova

Morao bih natrag u Slunj kod suca, kazna slijedi

zatvorska il novčana globa, kažu, žalba ne vrijedi

I čine mi još gospoda uslugu bratsku, štede mi trud

kaznom na licu mjesta, ko da sam lud.

Tad sam i ja malo popizdio i kontaju i oni - daš šta daš

U par rečenica omekša plavi stav

Postade čudesno bez računa 50 maraka, 80 kuna

Tek što žakoračih u zemlju Bosnu,

Malo iza Bihaća, čekaju me federalna braća.

I oni ljubazni, školovani, mladi

Kuci ih puno, a žive svi na jednoj plati.

Pita me –“Koji je gospodin vidio zadnji prometni znak

I koju je gospodin imao brzinu?? ”

“Nisam ništa vidio i vozio sam stoju”, - probah igrati na istinu

Dobro je, - i on iskren reče, - ne bi mi oni ni pisali kaznu

Već njih su dvojica, pa ako može za kafu.

I još me pita – “Gdje se vidi da je auto moje”

a kad mu prstom pokazah  gdje i - “KOJE JE BOJE”

Platih kafe pošteno i dadoh još pride

i dobih baška informaciju važnu, tako to ovde ide:

“Gspodine za par kilometara ulazite u Republiku Srpsku

i dao Bog da iz nje izađete brzinom istom

Tamo nisu ko ovdje marhametli ljudi

i nemoj ništa da vas čudi”

Odmjeren pokret palicom i smješak iza plota

Isti Živojunović Bata gdje da on sad putnike fata

“Vidim ozbiljan ste čovek na dalekom putu

i rado bi brzo  videli rodno mesto”-, poče on junačku pesmu

Da, hoću li izači jer delikatna je stvara i prekršaj teži

A on je čovek i od nagodbe ne beži.

Pita me “Može li jedna kaznica mala”

“Zašto ne bi moglo ”rekoh“ a koliko je to konvertibilnih  para? ”

drugu u plavom Platih pedeset sa smeškom

i pozdravi me vojnički bosanac sa govornom greškom…

U Mostaru petsto metara od rodna doma

Zaustavi me prometna kontrola

Sa dobrim okom za strana kola

Namjesti žgoljo ozbiljnu pozu, spreman da mi dere kožu

I upita u jednom dahu: domovnicu, putovnicu prometnu.

Koliko imam kila, šta sam jeo i koliko sam težak para

To ocjeni uèas sa njegova tri lopovska, oka plava.

I pošto bi sve u redu, nade specijalac u papiru grešku

Nemam štembilj carinski, napravio sam povredu zakona tešku

Nogom je cupko, palicom po ruci lupko i mrko me gledao

Da mu objasnin žurno, dok me nije međunarodnoj predao

Zamolih ga ljubazno da me ne “guzi” pred kućnim pragom

A on da “odgovorim na pitanje i ne igram se vragom. ”

I dok sam od čuda već gubio glas pojavi se od Boga spas

Dođe kolega u plavom, moj rođak Mile, glavom i bradom

Oživi tad moje građansko dostojanstvo i sve sam im u lice sasuo

jeb sam im i od tave držak i može se reći da sam bio drzak

Rokoh Mili: “Tog nepismenog kera veži da više ne reži

I srao bih ja još da ne reče rođo “Dobro je pali kola i bježi

Bošković Zdenko, januar 2006

 

 

TUGA $ YUGA Yuga je bila prava ljepotica. Djevojka pametna i obrazovana i ne bijaše joj do udaje iako su i otac i majka navaljivali gonjeni svojim strahovima, nasljeđem i predrasudama. Brak Vile Velebita i Marka Kraljeviċa bi sve samo ne sretan, ali oni su tako durali i zajedno zlatni pir proslavili, ali sve su više primjećivali da ih snaga izdaje i da ne mogu pomirit sve razlike koje su sa njihovom starosti na površinu izlazile. U svađama više nisu birali riječi i povlačili su najsramnije argumente iz prošlosti. Pljuvali po zajedničkim svetim trenucima i tajnama koje su jedni drugom pripovjedili u sretnim godinama ljubavi. Ćace i matere i ostala rodbina ne bijahu poštedeni u tim besramnim svađama i bi ih stid ponekad dok su ležali jedno spram drugog u širokom bračnom krevetu pokriveni jednim pokrivačem izgovorenih riječ. Ali ni jedno se ne povuče, ni jedno se drugom nikad  ne izvini. Šunja je rane natapala solju i one su sve više pekle i još žešċe riječi i aveti iz prošlosti prizivala. Njegova ruka nikad više ne potraži njene grudi, njena ruka ne nađe nikad više njegove kose. Čak ni oči, ugaslih strasti, se ne potražiše u polutami nesreće koja ih snađe. One su slijepo gledale u provaliju budućnosti. “Šta bi s nama moj Marko? I prije smo se svadili ali smo se mirili”, upita Vila Velebita. “Umro onaj što nas mirio “moja” Vilo”, odgovorio bi suho Marko Kraljević. “Šta će bit s našim djetetom sa nama ovakvim? ” “Ne brini se ti pametnija je ona od nas. ” I život je išao dalje al’ ne na bolje. Tetka Dežela Triglava dava je pravo majci, a stričevi sa očeve strane Đetić Podgorički i Bitola Mojrodenkraj držali su ocu stranu. Mati je htjede Vilu udati za Hansa Zapada, a otac za Rusa Istoka. Oba plemićke krvi. A ona  Yuga je voljela prosta mladića njene, mješane krvi, Zmaja Odbosneihercegovine. Mamak bi naočit, ali prostodušan i slijep i gluh od ljubavi prema Yugi i ne vidje samo on, ono  što su svi, pa i ona vidjeli da na ovom svijetu za njih dvoje sreće nema zajedno. I Yuga odluči tada da se ubije, da je nema. I jedog dana je isčezla da se nikom nije javila ni riječi, ni pisma, ni suze, ni oporuke. Nasta zaglušujuća tišina topova. Njeno zlatno ruho bi razbacano po ratnim bespućima. Otac i mati su otišli svojima i još se ne kaju. Vila Velebita se udala, sama, za Hansa Zapada i s njim dobila prelijepu Vilu Hrvacku, a Marko Kraljeviċ oženi sestru Rusa Istoka i dobi sina Serbijana Kraljevića. Zmaj se propio pa kad mu i kuća od groma izgori pa otiđe u svijet da zaradi pare pa će da se nekad vrati na paljevinu. Neki ljudi tvrde da su Yugu vidjeli na nekoj fešti u Norveškoj.Primjećena je u jednom pismu iz Kanade i pjesmi iz Engleske. Kažu šetala se u skrivenim mislima nekih nekih bjelosvjetskih muhadžera i u srcima mnogih pokajnika. Nikad je nisu vidjela dvojica zajedno, pa ko da je nije ni bilo. Za mene, a možda i za vas u ovoj priči nije važno sve ovo šta je dalje bilo i šta će biti. Važan je taj, jedan moment, moment njene odluke i tvoje sudbine. Gdje si ti bio, šta si radio, šta mislio u trenutku kad se Yuga odlučila ubiti? Zašto to nisi spriječio i da li si mogao? Kaješ li se ili ti je drago? Misliš li i danas što si tada mislio i da li bi i danas isto postupio? Imaš li snage sebi sve priznati i sebi oprostiti? Meni tvoji odgovori ne trebaju. Oni trebaju tebi. Ja znam šta sam u tome momentu činio. Bila je divna jesen i ja sam bio na službenom putu sa još dvojicom kolega u Sloveniji. Novi službeni Audi i puni džepovi para i otvorenih čekova. Od Mostara do Ljubljane stajali smo kraj svake zgodne kafane i dobrog pečenja. Mrak nas je fatao u blizini našeg odredišta Rogaške Slatine kada smo na vrhu brda ugledali dvorac i skrenuli šumskim putem vođeni putokazom ”Hotel Pobrežje”. Kada se smjestismo, nađosmo se na šanku. Ja sam tada pio “Štok” i svaki treći presjeco jednim “Laškim”. U neka doba preselišmo se za sto u restoran i poručimo prvo mezu i onda po redu “svega  i svašta” i okrenušmo na crno, domaće. Primjetišmo da tri starija gospodina za susjednim stolom koji su nas koji sa interesovanjem i simpatijom posmatrali. Zovnušmo im turu. I oni nama. Par puta tako i sjedili smo skupa za jednim stolom. Tri gospodina ispadoše Drugovi, dva muzičara i jedan general. Svi u penziji, iz Beograda i na oporavku u “Banji”. Muzičari “titovi”, iz gardijskog orkestra, bijahu jedan Slovenac, a drugi Slavonac. General Brstina bi naše gore list, Hercegovac, bivši Načelnik tenovskih i protiv oklopnih snaga JNA. Genarel nam priopći da piše knjigu u kojoj će on pripovjediti njegovu istinu o ratu u Hercegovini. Reče tada da Lištica treba da nosi ime Širokog Briga u spomen pogibji njegovih drugova u borbi sa ustašama. Po prvi puta sam slušao nešto kontra udžbenika, u živo. Bi me strah tog bezdana prošlosti i molio sam  druga generala da knjigu ne piše, da se ne vraćamo na početak i da dozvoli da idemo naprijed mi što druga znanja znamo. Bio sam previše pijan i mlad, neuk i nespreman da zaustavim posljednji juriš starog generala. Ne znam da li je general svoju namjeru ikad ispunio, ali sam bio siguran da njegove troje djece poznaju drugu istinu nego što je ona kojoj je mene moj ćaća učio. U svakom slučaju velika generalova želja je ispunjena, Lištica se danas Širokim Brijegom zove. Mamurno jutro, uz kafu krmeljušu u baru “Hotel Podbrežje” na nekom brdu u blizini Rogaške Slatine bi moj moment kada je Yuga odlučila nestati. Ja sam rahat kafu popio, sa štokom. Klin se klinom izbija. Nisam tog jutra ni Sportske pročitao. Danas je isto jedan moment. Kćer vile Velebita i Hansa Zapada, prelijepa Vila Hrvacka se udala NATAna BUŠA. I ćaća i mater su zadovoljni i ne mogu doć sebi od sreće. Naširoko se priča o vezi Serbijana Kraljevića, sina Marka Kraljeviċ i sestre RUSA ISTOKA, sa mlađom sestrom NATAna BUSHA. Otac bi rado, ali majka nije za to. Marku nije do još jednog razvoda, ali ne bi rada da opet pogriješi, “ni rečju ni delom”. A kako je meni sad i ovdje kad mislim, na sad i tamo? Nekako mi je teško u ovom momentu da odvojim misli od emocija. Dal’ da se radujem il’ da žalim Vilu Hrvacku. Pošten probam biti i sad ko i prije i priznam dam još mali, neuk, nespreman i nemoćan za ovo što mi se dešava. Ja sam sebi opraštam sve, jer sumnjam da bi mi Bog grijehe spram sebe samoga  mogao oprostiti. Mislim nešto, čisto bez veze. Kad ja nemah nekoć muda na  Soči da izginem, može se desiti da mi unuk na Eufratu glavu zijani. Tuga brato fini moj.   Bošković Zdenko, 05. travnja 2008. Roggel, Nizozemska

 

 

 

KARLO NOISIUS 

Karlo je bio njemački arhitekta koji zbog socijalističkih ideala  i duga prema ocu, socijaslisti, (Koji socijalista “hablećino” kada se on ’49 rodio? Nacional? Poranio Zdena. Rade ti klikeri troperci, al’ su malo otučeni.) i ljubavi prema jednoj sarajki iz grada slikovitog imena Baden Badena (“Nisam gluh šta mi ponavljaš” - ovu moju primjedbu nije nikad razumio) zaglavi godina sedamdesetih u Mostaru.

Pored svih nedaća što ga tada  zadesiše zapadoh ga još i ja golobradi, neuki pripravnik, premazan svim marifetlucima mostarske ulice za pomoćnika, oliti tehničkog crtača.

Plakao je on od ushićenja i suze su mu se besramno slivaše na lice uokvireno dugom podrezanom kosom i crnom bradom -a la Luko Paljetak- dok je u zaglavnicu projekta po prvi put stavljao svoje ime (do tada je uvijek stajalo gazdino ime).

Svo njegovo divljenje našem sistemu isčeznu u par mjeseci i njegovo bitisanje posta batrganje očajnika sa našim navikama, inatima, običajima  površnošću, podsmjehom i neradom. Sve to za bijednu plaću od šesto mara(po kursu). Ubrzo se prestao nervirati, ali čuđenje ga ne napusti.

Niko od kolega ni minute ne ostaje dulje i svi koji su se vratše sa jutarnje pauze (mnogi nisu) još pola sata prije isteka radnog vremena  guraše se na “cvik” satu.

On se između ostalog brinuo za vječno gripozne kolege i trudne kolegice. Pokušavao  je da shvati kako svi oni tako bolesni u isto vrijeme ne zatvaraju svoje piljare videoteke, rade na polju ili tezgare ko muzičari do sitnih sati u kafanama ili na svadbama.

On je radio do dugo u noć na svom životnom djelu novog fabričkog komleksa. Par dana prije isteka konkursa revnosna čistačica Sofija ljubazno mu saopšti da  je ona pospremila djelove za maketu i sve istovjetne djelove složila na jedno mjesto.

Karlo se počupa za svoju kosu i pade u psihozu, tako da je stalno, dok je bezbrojne djelove stavljao na pravo na glas  ponavljao jednu te istu rečenicu: ”Majn Got. Ona sve pospremiti!” Rad od par mjeseci bi tako “pospremljen.”

Maketa je dobila specijalni tretman zaštite ravan onom obezbjeđenju američke ambasade sa ograničenjem i kontrole kretanja Sofiji, zbog njene subverzivne djelatnosti. Ona jadnica nije znala kako da mu se izvine pa sam joj rekao da bi najbolje da naruči tortu u “Kasatu”, što je ona i učinila. Mi smo je naravno u slast pojeli, jer Karlu ne bi ni do čega a kamoli do Sofijine torte.

 

Od cijelog projekta bi izveden jedan aneks stare fabrike i bijahu pošteđena drveća košćela što ih ja, po karlovom nalogu, ucrtah u postojeće stanje.

(“Zgrada je gotova u par mjeseci, drvetu treba dvadeset godina da naraste” – čuvena je izreka  Karla Noisiusa još davno prije nego što Al Gore shvati da zemlja ide u ku…. kuruzu)

Karlo se svakodnevno sudarao sa fascinantnim razlikama Naučnog i Praktičnog socijalizma balkanskog tipa. On je pokušavao na službeni put ići javnim prevozom, vodio je računa o pretjeranoj upotrebi (čitaj: misterioznom nestanku) tehničkog materijala i nije imao apetit na službenim ručkovima na koje ga kasnije nisu ni pozivali, jer partijski kadar bi iritiran “da je jedan Švabo veći komunista od njih”.

Jedne prilike radeći projekt za makarsku firmu  nasta ozbiljan (politički) incindent, jer projekt bijaše vraćen sa ljutnjom i prigovorom za namjernu provokaciju. Tih dana i noći cijeli biro bijaše uposlen “radiranjem” Severa i upisivanjem Sjevera.

Bidni Karlo u Obodinovom Njemačko - srpskohrvatskom rječniku za riječ NORD nađe ekavsku reč SEVER koji upisa u projekte. Makarani sve očekivaše iz, u to vrijeme, “crvenog” Mostara osim ovoga. Trajalo je to časak dok je Krlo shvato našu jezičku “širokrogudost”.

Taj famozni rječnik bio je često uzrok nesporazuma i urnebesnog smijeha.

 

Pošto je Karlo svog razmaženog jedinca morao svaki dan autom voziti u školu, nazvah mu sina “mudonjom”. I Karlo ne budi lijen pogleda u svoj svemoċni  “OBODIN” i riječ koju tu nađe tako mu se svidi da je par dana oduševljeno svima pričao da je njegov sin “MUDONJA” dok mu ne objasniše da Mudar i Mudonja nemaju ništa zajedničko. Sljedećih par dana bio sam na bolovanju dok se Karlo nije ohladio.

On je svakodnevno dokazivao svoj lojalitet i privrženost novoj domovini hvaleći sve naše i kudeći sve “švapsko”. Njegove dobre namjere i prostodušnost zlorabiše svi od čistačica preko kolega do direktora.

Ja lično sam upotpunjavao svoje dosadne radne dane smišljajuci sa grupom objesnih omladinaca razne ujdurme naivnom Karlu. Tako je izmedu ostalog dobijao redovne pozive za partijski sastanak, od kojih su ga oslobodili kada je zamolio sekretara, da više vremena radi a manje sastanči. Mene su drugarski upozorili da se sa državom više  ne zajebajem.

Kada mi nije bilo do posla imao sam neodložni omladinski sastanak, a sužbene izvještaje pisao sam jednu sedmicu ćirilicom a drugu latinicom (tako je to u jednoj višenacionalnoj republici). Kolegica Nusreta mu je ćirilicu dugo “prevodila” dok i to ne bi provaljeno.

Jedne godine, jednog sunčanog maja, krajem sedamdesetih stigla je Savezna štafeta mladosti u našu fabriku “kao priznanje našem preduzeću za postignute radne rezultate i nemjerljiv doprinost našeg kolektiva u razvoju samoupravno-socijalističkih prozvodnih odnosa i jačanju i širenju bratstva i jedinstva”. Mašala.

I svi smo mi od rana jutra čekali nju (gospojicu) Saveznu sa stotinu naših lokalnih štafetica  i bijahu se svi govornici već izredali i prijetila je neizmjerna dosada, jer Savezna nije na vrijema stizala, a narod i milicija bijahu priprečila sve prilaze obližnjim kafanama. Narod bez hljeba i igara (čitaj pića i cigara) postaje svjetina i nekontrolisana rulja. Zasluge što je narod ovoga puta ostao dostojanstveni puk pripadaju u cjelosti bez ikakve fale mojoj malenkosti.

Da bi bolje shvatili momenat kada su tri policajca razgrnuvši masu uletjeli u zgradu sa palicama u ruci moram se vratiti na same početke organizacije ove manifestacije.

Ja i još jedan kolega dobismo zadatak da slikamo ovaj nezaboravni događaj.

Mi zamolišmo Karla, ”bez ikakvih primisli”, za “malu uslugicu”, jer “mi bi radije zbog važnosti štafete za nas da to izbliza pogledamo a sa krova”, gdje njega posadišmo da slika”, ne vidi se baš najbolje. On prista.

Dok su ona trojica provodila spućenog Karla ka “Marici” svijet je komentariso “Sliko švabo štafetu” “Ko bi se nado”? Nas dvojica pokušasmo ga spasiti, al’ nas “neupućeni” mal’ ne izdegenečiše.

Predveče je direktor Karla izvuko iz “ćelovine”.

Nije nas provalio. Pravi Skojevac. Od tad ga pustišmo na miru.

Ljudi koji se ne prestaju čuditi ostaju duvječno mladi, a Karlu sigurno okolnosti nisu dozvolile da odraste. Vjerujem da on sada negdje na Jadranu  uživa svoju zasluženu njemačku socijalnu penziju (našu mirovinu sigurno nije). U laganim mokasinkama bez čarapa, kratkim kariranim štofanim hlačama i šarenoj izlizanoj košulji sjedi on u hladu odrine i gleda kroz borove na Jadran i Hvar u daljini (san svakog normalnog čovjeka bez obzira na podrijetlo).

S njim pije kavu bivši partijski sekretar, a sadašnji predsjednik lokalnog HDZ i sa bezgraničnim oduševljenjem pripovjeda nekadašnjem socijalisti utopisti kako je ogroman značaj za cjeli svijet, da je baš jedan Njemac, eto papa postao u ova opasna vrimena. Karlo ga sluša i gleda u Jadran i Hvar. Kroz borove. Jebe mu se za cijeli svijet, uključujući i Vatikan.

Karlo je znamenitost svoga milog mista i ponekad na crno pravi projekte mještanima za bespravne kuće (što ċe reći da se i on u sustav konačno integrirao i nije ga briga što se po njemu ništa neće zvati).

Znadu ga i dica i starci i zdrave ga svi kad ide na pjacu.

“Guten morgen, šjor Karlo”, uvlače se i šprehaju mu u lice, jer su mu još dužni tisuću kuna za projekt.

“'Bro jutro, barba Jozo. Jel bilo ća ribe”, odzdravlja Karlo sa dalmatinskim akcentom, probajući šta u naturi ućarit, kad ne može u parama .

“Je vraga, za marendu, sram mi te ponudit kakove su male”!, zavrnu ga lukavo, dalmoški Jozo.

“Ne mari Jozo, bit će drugi puta”, ode on dalje, na ribe ni pogledavši.

“Donit ću ti ja doma, Šjor Karlo, ka’ bude šta boje, ne brini”, čuo je Jozu, kao i sva pijaca, kako se dere za njim i on mu samo mahnu rukom, ne okrećući se.

Kažu da su mnogi partizani vjerovali u Boga i borili se slobodu sa zlatnim kašikama, dobili su pride SOCIJALIZAM i zvjezdu; Karlo je sanjao o socijalizmu i ravnopravnosti, a pride dobio primarni nacinalizam i kapitalizam k’o đak ponavljač da vidi sve iz početka i da ponovo razmisli, ja sam želio malo mira i razuma, a dobio pride kraljevinu i depresiju.

Bilo kako bilo, Karlo je je tamo, ja sam ovdje gdje sam  i radim za “ogromnu” zapadnu platu od koje mi 7/8 (dobar makedonski ritam) pojede TELE-BANKAR dok si rek’o čakija.

Tako je i Hitler htio, (oni tamo(uživati) mi vamo(raditi)) samo što im nije upalilo ‘41 već ’91. Što će reći “da rijetko ko šta za života dobije što je želio” (Narovoučenije ove basne o ‘judima).

Ja bih Karla ( Hoću-neću iz principa) drugarski ili gospodski (kako hoće) zamolio da se nas dvojica u zagrobnom životu zamjenimo za mjesta i svoje životne zablude ispravimo.

Meni pogled BRELA – HVAR, a njemu njegov BADEN-BADEN.

Znam da za života sigurno ne bi pristao. Ako je Švabo, nije lud.

 

Zdenko Bošković, 13. marta 2007.