CVJETNA AVLIJA

 FUDBALSKI KLUB VELEZ MOSTAR

FK Velež (Fudbalski Klub Velež), successor of RŠD Velež, is a football club from Bosnia and Herzegovina, from the city of Mostar,

founded on June 22, 1922.[1] The club currently plays at Vrapčići (7.000), but its historic stadium is the Bijeli Brijeg (25.000).

The club is named after a nearby mountain Velež, which again is named after one of the old Slavic gods, Veles.

FK Velež is a successful football team in Bosnia and Herzegovina. During the time of former Yugoslavia, Velež was always in the

 Yugoslav First League and the team often ended the season in the top ten. Velež was the most popular and most successful team

from Herzegovina to play in the top Yugoslav League. The team was very popular in Herzegovina and had a mixture of fans from

all three main ethnic groups.

Today, Velež is in the Football Association of Bosnia and Herzegovina and is active in the Premier League of Bosnia and Herzegovina.

 The team was relegated to the First League of the Federation from the Premier League for the 2004/2005 season. However, after

 two seasons in the second best league, Velež was promoted to the top league in the country in 2006.

In the summer of 2005, the club's assembly returned the red star to their logo. A red star has been the symbol of the club since 1922.

 GORNJI RED-AHMED BRACA GLAVOVIC, MARKO KANA COLIC, ENVER MARA MARIC, VLADIMIR PECELJ,ALEKSANDAR

 RILE RISTIC

DONJI RED-JADRAN CELA TOPIC,SALEM HALILHODZIC,DUSKO BAJEVIC,FRANJO KULJE VLADIC,DUBRAVKO CEKA LEDIC

 

 gornji red       manda,braca corba,pecelj,mara,rile

cuce    cela,kana dsko kulje,vaha

 

 napisao GULE

Ljubav koju generacije Mostaraca gaje prema njima nije obicna, jednostavna. U njoj ima domoljublja, ima zanosa i gordosti, ima ponosa i prkosa, ali nema lazi...I sada, kada je sve smrvljeno, poruseno i ubijeno, ljubav prema "poetama" fudbalske lopte s Neretve je ljudska, sveljudska. Rekose Velez je - cijeli grad. Bez Veleza i njegovih zvijezdi i legendi, Mostar bi bio dvograd, cemergrad. Oni su simbol njegove postojanosti i tradicije. Morali smo svi, neki malo, neki puno da ostarimo, da postanemo umorni od svakodnevlja, pa da silno zazelimo nesto drugo i drugacije-da bismo vidjeli kakvo se usihicenje krije u toj prostoj i prostosrdacnoj recenici: "Stotinjak velicanstvenih...!" Ko bi se usudio da izdvoji ma kojo ime iz tog mnostva? I kao sto se covijek tesko odvaja od lijepog sna u susretu s javom, tako se i prica o njima slusa u jednom dahu, jer nas svaka prica o Joli, Sirletu, Hamicu, Leu,Zeki, Suli, Pindi , Dusku, Mari, Nusri, Vahi, Corbi, Kani, Blazu, Dadi, Semiru...vezuje za uspomene, za sebe. Na Zgonima, Starom Igralistu i pod Bijelim Brijegom je prekolijevka "buba-mare'. Tamo je izgrijala njihova zvijezda. kroz njihovu carobnu igru, progovorile su nase praiskonske teznje i stari zavjeti-kao neunistivi znamen. Borili su se za bodove, za prestiz, ali to je bila borba za nase vedre dane, za smisao i ljepotu zivljenja.. Sve ih je zblizila jedna boja, jedan dres, jedan tim. Spominje ih Mostar, i u njima prepoznaje svjetlost svoga lika. Svi bijahu pravi Mostarci, Hercegovci, Neretvljani. Himna njihovog kluba je pjesma koja slavi zivot. Pjesma kojoj se uvijek vracamo, i radujemo joj se, kao nekoj vrsti sjaja bez prolazenja. Bljesak koji ne tamni. Ta ce pjesma sacuvati ime Veleza i njegovih perjanica. Casnih imena koja su u istoriji Mostarskog i BosanskoHercegovackog fudbala i uopste sporta-uzor i nadahnuce. Svi su, kao igraci, kao i ostala raja, bili obicni, ponekad krhki i "lomljivi", ali odvazni, duhoviti i plemeniti. I knjiga dragog kolege, (moga "urednika" Dragana Miladinovica), koja se pojavljuje sada, nakon hudnog vremena u kome sablast rata bijase nam zamutila najplavlje nebo na svijetu, nije samo pohvla Velezovim zvijezdama i legendama, nego negacija mraka i ropstva, negacija koja potvrdjuje neprestalnu borbu za ljudskost, za dostojanstvo covjeka, za mir i ljubav. Velez je Mostaru sto i Stari Most-rece mi jednom, pred svoj posljedni odlazak moj prvi komsija Meha Sefic. Nije maestro pogrijesio. Njihovi su pehari napunjeni sokovima zivota, oporim ali slatkim picem, od kojeg se boluje, ali i ozdravljuje... Velez pod Bijelim Brijegom se zudi,/ kao kad zora svice:/ dok Veleza bude, sa njim i nas bice! ...

 

KOSARKASKI KLUB LOKOMOTIVA MOSTAR 

 

GORNJI RED:fizioterapeut KRPO,MURIZ  MURZA SEFIC,ANTE KUKLA FALAK,DARKO BLAZEVIC,GORAN BOVAN,CURA OMANOVIC,

trener BUNTIC.
CUCE:BANJANIN,VESO DJONLEZ,LJUBISA TRAPARIC,ANDRIC

sve o kklokomotiva mozete procitati na

http://www.moforaja.com/thread.php?threadid=10170&sid=&threadview=0&hilight=&hilightuser=&page=28

 

DIO POVJESTI KK LOKOSI

 Zvonimir Buntić-Đonta je postao glavni trener već 1974. godine, jer ekipu nije imao tko voditi, a ne zato što mu je netko namijenio. To je bila godina stabilizacije kluba, te je Đonta drastično pomladio momčad, zahvalio se nekim koji su godinama samo trenirali, a nisu nikada igrali, nego su tu bili samo u prigodi fotografiranja. Đonta je inače bio trener demokrata, davao je priliku već 1974. godine, šesnaestogodišnjacima, prije svih Josipu Perić, a onda odmah Džonlezu, Sarajliji i Vukasoviću. Slijedile su godine velikih uspjeha za KK Lokomotiva koji nije imao skoro nikakve uvjete za rad izuzev vanjskih terena.
KK lokomotiva, 1974. i 1975. - Pobjednici Hercegovačkih igara Prije smo rekli, Zvonimir Buntić-Đonta debitirao je za KK Lkomotiva u Podgorici 1964, godine, te je igrač koji je odigrao uvjerljivo najveći broj utakmica za KK Lokomotiva u povijesti kluba, te je registriran kao igrač u ukupno 18 sezona, što je nevjerojatan ali istinit podatak. Samo nije bio registriran kada je bio na odsluženju vojnog roka, ali osim 15. sezona u Prvoj ligi Bosne i Hercegovine, tri je puta bio registriran u Drugoj ligi Ex-Jugoslavije, koja je igrana u istoj kalendarskoj godini, kada i Prva liga BIH. To su bile sezone, 1971/72 i sezone 1976/77 te 1977/78. godina. Jedini je igrač koji je, uz Željka Budimir, igrao u obje sezone kada je KK Lokomotiva ušla u Drugu ligu Ex-Jugoslavije, 1971. i 1976. godine. Za vrijeme dok je on bio trener, igrači iz Lokomotive su izravno pozivani u razne selekcije Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Ovdje je vrlo važno istaknuti, da je na prijedlog Zvonimira Buntić, upravni odbor kluba formirao drugu momčad, KK Lokomotiva II, koju je dvije godine uspješno vodio trener Sloba Drašković, te u kojoj su igrali juniori i kadeti, pored toga što su nastupali za prvi tim. Sloba Drašković je vodio KK Lokomotiva II u Drugoj republičkoj ligi Bosne i Hercegovine, a bio je četiri godine i trener juniora.
Zvonimir Buntić Đonta - nastupao 18 sezona, trener postao 1974. 15 sezona igrao u prvoj ligi bih i 3 sezone u drugoj ligi ex-Jugoslavije Ekipu koja će trijumfirati, 1976. godine, kao juniorski prvaci Bosne i Hercegovine, te koji su igrajući za Gimnaziju Mostar, a sve su bili igrači Lokomotive koje je pripremao i vodio trener Buntić, također bili prvaci BIH, te konačno ekipu koja će završiti 1976. godine kao seniorski prvak Bosne i Hercegovine i izravno se plasirati u Drugu ligu ex-Jugoslavije, Zvonimir Buntić-Đonta je pripremao pune tri godine, tj. bio bi zaokružen jedan tzv. olimpijski ciklus, na kraju sezone 1976/77.

Ovdje treba istaknuti, da je u proljeće 1975. godine, KK Lokomotiva, ostala skoro bez kompletnog tima, neki su otišli u vojsku, neki su se zaposlili i prestali igrati, a neki nisu bili zadovoljni statusom, jer je trener Buntić dao prednost juniorima, koji su se pripremali za nastup na juniorskom prvenstvu BIH, te su svi priključeni prvom timu, neki su bili još kadeti, Miro Milićević je imao 15, a Darko Čokorilo 16 godina. Polufinalni dio juniorskog prvenstva odigran je u ljeto 1975. u sarajevskom naselju Vrace. Juniore je tada vodio Nebojša Vučinić-Bućko, također veoma perspektivan trener. Lokomotiva je osvojila prvo mjesto, u glavnoj utakmici turnira savladani su juniori KK Bosna, od kojih su neki bili poslije i u sastavu budućih prvaka Europe, 1979. godine. Kapetan Bosne je bio Mladen Ostojić koji je bio kapetan jugoslavenske juniorske reprezentacije, a Bosnu je vodio Rusmir Halilović, ponajbolji jugoslavenski trener sa mladima. Za KK Lokomotiva nije mogao nastupiti ponajbolji igrač Josip Perić, zbog ozljede, ali je Adnan Sarajlija zabio Bosni 40 koševa, a izvanrednu utakmicu su odigrali Veselko Džonlez i Stevica Vukasović, a vrlo dobro su igrali i 15-to godišnjaci, Miro Milićević i Mladen Pervan, te Vinko Glibić, koji su nadomjestili ne igranje Perića. Svi drugi koji su nastupili dali su veliki doprinos ovoj fantastičnoj pobjedi. Na finalnom dijelu, u zimu 1976. godine, savladan je još i KK Željezničar, Lokomotiva je bila jača za Joška Perića, ali slabija za Stevu Vukasovića, koga je vrbovao u ljeto 1975. sarajevski Željo, ali nije imao pravo igrati protiv Lokomotive. KK Lokomotiva je bila bez centra, zbog odlaska Vukasovića, ali je Zvonimir Buntić-Đonta 5 ili 6 mjeseci prije pronašao i doveo Antu Falak, sa kojim se radilo individualno, do u kasne noćne sate na igralištu Kantarevac. U ključnoj utakmici, protiv Želje, Falak, koji je bio faktički doveden ni od kud, se odužio sa 12 poena. Najbolji strijelac juniorskog prvenstva je bio Adnan Sarajlija, a uz odlične Džonleza i Perića, uspjeh nije izostao. Solidan nastup je imao Ljubiša Traparić, te su svi koji su nastupili dali svoj doprinos ovome uspjehu. Juniore pobjednike su činili: Veselko Džonlez, Ljubiša Traparić, Adnan Sarajlija, Josip Perić, Ante Falak, Miro Milićević, Darko Čokorilo, Vinko Glibić, Muriz Sefić, Goran Banjanin, Dubravko Savović, Bernard Kordić.

Juniorski prvaci BiH Nakon ovoga uspjeha, finalni mečevi su očekivali Gimnaziju Mostar, koja se pripremala igrajući protiv ostatka KK Lokomotiva. No, iako je u finalu u Prijedoru, trojac Perić-Džonlez- Sarajlija, samlio Petu sarajevsku gimnaziju, do finala je bilo vrlo teško doći, jer je finale prije finala bilo sa Vojnom gimnazijom koja je bila stacionirana u Mostaru, te u kojoj su igrali nevjerojatno jaki, i atletski superiorni budući piloti JNA. Što je najzanimljivije, Vojnu gimnaziju je trenirao i vodio, Teofik Bajgorić, i to sa nevjerojatnom agresivnošću i skoro mržnjom prema svojim dojučerašnjim igračima iz KK Lokomotiva, jer se htio dodatno dokazati. Radi povijesne istine treba napomenuti da je za Vojnu gimnaziju igrao Nikica Penzeš, rođen 1958. godine, koji je pozvan u juniorsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Gimnazija Mostar - prvat BiH 1976. godine O kakvim se nemogućim uvjetima radilo na toj presudnoj utakmici, dovoljno govori podatak da je favorizirana Vojna gimnazija odbila da igra u svojoj dvorani, koja je bila normalnih dimenzija, te je odbila da igra na vanjskim terenima, jer je trener Teofik Bajgorić znao da bi ih Gimnazija Mostar «razbila», u normalnim uvjetima jer je i bila razlika u klasi; Joško Perić, Adnan Sarajlija, Veselko Džonlez su bili juniorski reprezentativci Bosne i Hercegovine, a Miro Milićević i Darko Čokorilo, kadetski, te skoro svi drugi igrači su bili selektirani igrači KK Lokomotiva, sa mnogo utakmica u nogama. Nakaradna odluka da se igra u dvorani 10. osnovne škole je bila dirigirana sa ciljem da pobijede pitomci JNA. Dvorana je bila uska i ne uvjetna, snagatori iz Vojne gimnazije su igrali toliko prljavo da je Adnan Sarajlija završio utakmicu potpuno modar, Joško Perić je bio mnogo puta fauliran, a da nije bilo sankcionirano. Džonlez je bio toliko udaran da je i on pred kraj utakmice isključen, jer je verbalno uzvratio. Vojnici su igrali prljavu pokretnu zonu, te košarkaško umijeće nije bilo uopće važno, te je na pomolu bio senzacionalan poraz, velikih favorita, Gimnazije Mostar. Kod rezultata 48: 50, a bio je mali broj koševa pošto suci nisu dali da se igra košarka, nego ragbi, najmlađi igrač Miro Milićević-Raga je najprije zabio oba slobodna bacanja, te sa dva izvanredna skok šuta, skoro na liniji centra male dvorane, riješio pitanje pobjednika. Radilo se o igraču koji je imao veliku skočnost, 85 cm iz mjesta, te je samo Tomislav Bubalo, od igrača sa kojima je ikada igrao, imao veću skočnost, 90 cm iz mjesta, što je bilo i za NBA standarde visoko.

Džonlez, Sarajlija, Perić, Traparić, maturanti, zajedno za Gimnaziju i Lokomotivu Od igrača koji su nastupali za Gimnaziju Mostar, Džonlez, Sarajlija, Perić, Traparić, Hadžiabdić i Kreštalica su bili maturanti, Barišić i Ilić su bili treći razred, a Milićević, Sefić, Čokorilo i Banjanin su išli u drugi razred gimnazije. Finalnu utakmicu u Prijedoru, riješila je čuvena trojka Sarajlija-Perić-Džonlez, poluvrijeme je bilo 36: 6, što dovoljno govori o snazi najjače košarkaške generacije u povijesti Gimnazije Mostar. Najbolji igrač svih utakmica bio je Veselko Džonlez, koji je bio i vođa ekipe, trener u igri. U finalnoj utakmici, osim spomenute trojke, još su vrlo dobro igrali Traparić i Čokorilo, ali i svi drugi su igrali jer se na kraju radilo o egzibiciji. Neki vodeći igrači koji su bili ozlijeđeni nisu niti morali ulaziti, zbog visine u rezultatu. Prva petorka je obično bila Traparić, Džonlez, Barišić, Sarajlija i Perić., te su sa Traparićem i Barišićem rotirali kadetski reprezentativci BIH, Milićević i Čokorilo. Sefić, Banjanin , Kreštalica, Ilić i Hadžiabdić su također dali svoj obol u ovoj ekipi. Ekipu Gimnazije Mostar su vodili profesori tjelovježbe, Hamid Šoše i Jerko Mandurić.

Napisao Amir Jasarevic Jasa

 FUDBALSKI KLUB LOKOMOTIVA MOSTAR

 Stoje.Bolfek,Šukalić,Lažetić,Zvonko Marić,Feriz,Selimotić;
čuče:Savić,Ivo Bradvica,Handžar,NN,NN.

MALONOGOMETNI FUDBALSKI KLUB 

MOSTARSKE KISE- MOSTAR

osvojile su i publiku i naslov najboljeg malonogometnog sastava na Prvom prvenstvu Jugoslavije pod pokroviteljstvom SN revije.Tko su ti momci koji igraju tako lijepo kao sto su lijepi i stihovi pjesme Pere Zubca?
Divna pjesma i prekrasan nogomet. Ima li stogod ljepseg? "U Mostaru sam volio neku Svjetlanu jedne jeseni..." ispjevao je majistor Pero Zubac. a kako to izgleda na parketu ili asfaltu u tenisicima i medju malim golovima pokazali su nam zoran savic Danko Grgic i ostalih desetak kristalnih kapi mostarskih kisa.no valja priznati ovaj pit razigrani i raspjevani hercegovci nikoga nisu iznenadili jer zagrebacki malonogometai publika dobro se sjeca njihovih pobjednickih nota od prije tri i pol godine kad su u zanosnoj predstavi osvojili tradicionalnu vecernjakovu kutiju sibica. i onda i sada na tribinama okupljeni gurmani dlanova sklopljenih u pljesak su vrtili isti refren : Najbolji su najbolji.... bez trunka dvojbe doista je tako. mostarske kise su najbolje najjace igraju najjlepse najatraktivnije najsigurnije naj....uostalom mostarske kise su pobjedile na prvom pozivnom turniru sn revije u malom nogometu sto ce reci da su prvak jugoslovenskih prvaka zapravo prvi prvak nase zemlje. u drustvu sesnaestorice najboljih druzine sto su pod nasim svodom osvojile sve sto na parketu ili sfaltu imalo vrijedi,u konkurenciji predstavnika 13 jugoslavenskih gradova put do trona bio je za njih- mala setnja. dobili su cetri utakmice i petu bez borbe postigli 16 a nisu primili ni pogotka. njihov je Zoran Levi Savic prvi igrac turnira ,Damir Parana Hadjic najbolji vratara a efikasni Kordic uz rijecanina tabora golgeter trodnevnog malonogometnog summita...mostarci su dakle svoj posao odradili u cezarovskom duhu- dosli su vidjeli i pobjedili.Kapa dolje! Zasluzili su to : HADžIC,SAVIC,GRGIC,KORDIC,KOLONJA,BRADVICA,HADJIOSMANOVIC,ZELENIKA,CVITANOV
IC,KALAJDJIC,GLAVOVIC,KAHRIMANOVIC te nihovi sefovi RAGUZ I KNEZOVIC.mostarske kise su ustvari malonogometna reprezentacija mostara.inace momcad je formirana prije pet ljeta a ovom smo se prilikom pojacali dvojicom najboljih iz drugih momcadi naseg mahalkog turnira-govori mile knezovic savjetnik u sofk-i mostara.dakle najbolji se mali nogomet igra u mostaru.kazu i najposjeceniji je. tvrde da je na ovoljetnom skupu mahala koji je potrajao 43 dana nastupilo 124momcadi a utakmice je promatralo 50 tisuca ljudi.ocito zitelji hercegovacke metropole osim trpkog humora vole i romantiku.zato luduju za mostarskim kisama onim zupcevim ali i ovim loptackim. UOSTALOM ZAR JE MOGUCE NE VOLJETI NOGOMET ZORANA SAVICA LEVIJA I DANKA GRGICA LOLE ? NA NJIHOVIM SU NOGOMETNOM MENIJU POSLASTICE SVIH VRSTA.A NAJVAZNIJE SVAKI IM IZLAZAK NA SCENU GARANTIRA CJELOVIT JELOVNIK OD APERITIVA DO DESERTA. NIKAD NISTA NE MANJKA NI TUNELA NI ROLANJA NI DRIBLINGA SVIH SORTA A KAMOLI GOLOVA. godine 1978 igrajuci za momcad kaja na kutiji sibica velezov reprezentativac blaz sliskovic znao je reci : sve je to luk i voda ima u mostaru jedan lola taj je profesor za sve nas u haklu na male golove. nitko ga nije shvacao ozbiljno pricalo se da baka pretjeruje. zar bi tamo neki lola mogao zasjeniti priznate i poznate zagrebacke mahere koji zare i pale cak austrijom i sr njemackom, ne to nije moguce. no za dvanaest mjeseci skeptici su promjenili misljenje. blaz je doista govorio istinu . LOLA je na kutiji sibica 79 pokazao tko je tko. i ne bez razloga proglasise ga MALONOGMETNIM CAROM. u tri i pol ljeta grgic nije izgubio ni mastu ni brzinu ni ideju ni realizaciju ostao je isti onakav kakvog ga je zagrbacka publika upoznala.no vise nije jedini.EPITET NAJBOLJEG JE PRIPAO ZORANU SAVICU LEVIJU. ZAR JE ONDA CUDNO STO JE U MOMCADI U KOJOJ JEDAN POKRAJ DRUGOG IGRAJU SAVIC I GRGIC PRVAK JUGOSLAVIJE. I STO SU KOMENTARI GLEDALISTA BILI POPUT OVOG:" IGRAJU KAO DA SU IZMISLILI MALI NOGOMET" klapa je to koja je zajedno vec desetak godina jos od onih vremena kad su se kao klinci kupali pod starim mostom u neretvi ili s razvijenim crvenim barjacima trcali ka bijelom brijegu slavecii bajevica i rodjene. momci koji bi za drustvo i mali nogomet poklonili sve sto imaju. istina vecina ih trci za loptom i na velikim ali tamo se gube nihove vituozne vizije igre. grgic je u capljinskom borcu cvitanovic u mostarskoj lokomotivi ali to nije to na malom nogometu su zmajevi a u velikom tek prosjecni. - a savic? - savic je suvise lijen da dolazi na treninge pa je ostavio veliki nogomet,sumnjam da ce se vratit- kaze knezovic. mostarske kise su zasigurno znale proslavit naslov najbolje druzine u zemlji. u Zagrebu vremena nije bilo za sampanjac jer je iznajmljeni bus rk lokomotiva trubio za povratak. a osim toga negdje u Bosni kod Banjaluke vec je narucena i pobjenicka vecera.-bez brige bit ce vremena za sve i za primanja i proslave jer ne zaboravite Velez je donio u Mostar prvi Kup a mi smo eto prva mostarska sportska momcad koja se na Neretvu vraca s titulom Prvaka Jugoslavije opet ce knezovic. vrijem je da mostarske kise prijedju granicu ako uefa bude organizirala evropsko ili fifa svjetsko prvenstvo u malom nogometu eto mostaraca i na medjunardnoj sceni. prica o kisama sto nikad ne hlape na asfaltu ili parketu medju malim golovima time nije zavrsena.

MALONOGOMETNI FUDBALSKI KLUB 

MOSTAR- MOSTAR 

 Stoje: Miso Janjic, Amir Jasarevic, Neso Kovacevic i golman Sulic,a u donjem redu

cuce: Damir Misanovic, Senko Taslidja i Cica Puce.

napisao AMIR JASA JASAREVIC

 

 

 SEJTANI SA KANTAREVCA

1984 godine kao predstavnik naseg grada na cuvenu “Kutiju sibica otisla je ekipa “Mostar” kojoj je to ujedno bio i prvi nastup. Ekipa je osnovana jednog oktobarskog popdneva u cuvenoj mostarskoj kafani “Rondo” na incijativu vodje ekipe gospodina Sacira Kazazica i igraca Amira Jasarevica i Nese Kovacevica zvanog Zela Brzi.Na tom prvom sastanku je donjeta odluka da se ekipa prijavi na ovaj popularni turnir.Pored vec pomenutih igraca ekipi su se jos prikljucili : golman Sulic, Senko Taslidja, Damir Misanovic,rahmetli Cica Puce i Miso Janjic. .Pozvani su bili jos neki provjereni igraci u gradu da se prikljuce ovoj malobrojnoj grupi,ali se oni nisu odazvali pozivu .Poslije drugog kola ekipi se na ovom dugom i iscrpljujucem turniru prikljucio i popularni Ale Fetic Golman Sulic je zbog privatnih razloga odlucio da napusti turnir nakon cetvrtog vikenda,pa je umjesto njega u ekipu pozvan Goja Buntic inace provjereni golman ekipe “ Kovacnice”
Te godine u “Kutiji sibica” je bilo prijavljeno 560 ekipa i to je bila najbrojnija “Kutija u istoriji ovog popularnog turnira do tada..Zbog tolikog broja ekipa , ekipa “Mostara” morala ja sest puta da putuje u Zagreb u periodu od pocetka novembra do kraja decembra da bi stigla do finala. Ova duga putovanja su bila iscrpljujuca i puna neizvjesnosti.U pocetku se nije znalo ni gdje se jede ni gdje se spava,a ponekad bi se spavalo i na tribinama izmedju utakmica.Poslije drugog vikenda rahmetli Cica Puce je bio povrjedjen i ekipa je razmisljala da odustane od turnira, jer nije imala ni jednu rezervu.Ipak ljubav prema lopti i voljenom gradu je prevagnula i ekipa je odlucila da iako bez i jedne rezerve krene na put.I taj krizni vikend ostvarene su pobjede, poslije kojih se odmah zurilo na voz i kuci u Mostar gdje se radost uspjeha djelila sa svojom rajom .Tad se brzo zaboravljalo na glad, umor i bolove u nogama koji su bili prisutni tokom vikenda provedenog u “Kutiji sibica”. Svi napori i odricanja clanova ove malobrojne ekspedicije bili su nagradjeni zasluzenim ulaskom u veliko finale koje je odigrano u prepunoj zagrebackoj ledenoj dvorani. A evo i slika, prva slika je prije pocetka prve utakmice, cetri sata poslije dolaska voza u Zagreb:

Ekipa “ Mostara” je u ovom velikom finalu porazena,ali nije razocarala.Proglasena je za najatraktivniju ekipu turnira ,uzivala veliku popularnost medju mnogobrojnim posjetiocima u dvoranama “Kutije ’84’ , a Damir Misanovic je proglasen za najefikasnijeg igraca, dok je Senko Taslidja proglasen za najboljeg igraca cijelog turnira.
Tako se zavrsilo ovo putesestvije ekipe “Mostar” koja je na svom prvom velikom turniru uspjesno predstavljala svoj voljeni grad cije je ime sa ponosom nosila sve do pocetka ’92 godine.
Ekipi su se u narednim godinama prikljucili : Nermin-Coka Colakovic, Mario-Lapa Vasilj, Zoran-Maki Marijanovic, Ekra Jakirovic, Piga Habibija. Od polovine ’90 godine novi clanovi su postali Jup Velagic i Trifko Lucic,a u’91-oj godini ekipi se prikljucio i Daba Cvitanovic.Na pojedinim turnirima ekipi su pomagali Cedo Pervan, Brana Kuzman, Braco Lasic, Lema Janjic, Damir Hadjic-Parana, Pika Cemalovic Amir Zvizdic i Nedeljko Cutura.


U svojih nesto vise od sedam godina postojanja ekipa “Mostar” je uspjesno nastupala na nasim prosotorima. Postali su zvanicini prvaci drzave u Tuzli ’88 gdje su u prepunom Mejdanu nadigrali domacu ekipu “Kompred” sa 5:2.Na tom turniru Damir Misanovic je ponovo bio najbolji strelac turnira,a Zoran-Maki Marijanovic je proglasen za najboljeg igraca. Bili su i viceprvaci drzave u Trebinju ’89, a na zvanicnom prvenstvu Evrope u Roterdamu ’91 bili su drugi.Ekipa je bila jedina amaterska ekipa koja je pozvana da ucestvuje na sarajevskom Novogodisnjem turniru gdje su uglavnom ucestvovale provoligaske ekipa.Organizatori su pozvali ekipu da odigra predigru finalnoj utakmici protiv reprezentacije Sarajeva sto je bilo jos jedno divno priznanje ekipi i svim ostalim sejtanima sa loptom u nasem gradu.
I pored svih ovih uspjeha ipak su najdrazi oni osvojeni kuci na Kantarevcu i Bijelom brijegu u dvorani. .Klub “ Mostar” je postao i prvi pobjednik prve lige u istoriji grada koja je organizovana umjesto tradicionalonog zimskog turnira krajem ’91 i pocetkom ’92 godine.Bilo je prijavljeno dvaneaest ekipa,a u odlucujucoj utakmica “Mostar” je pobjedio svog vjecitog rivala “Mostarske kise sa 5:0. Poslije svih godina napora i odricanja mnogi uspjesi ekipe “Mostar” omogucili su da SOFK-a grada nagradi ekipu registrovanjem u prvi klub u istoriji naseg grada krajem 1990 godine.Prerastanjem u klub sve je postalo lakes ,jer je grad stajao iza ekipe i igraci nisu morali misliti kako ce se organizovati putovanja.Brigu o tome su preuzeli vodja ekipe Sacir Kazazic i sekretar kluba Sina Memic.U ljeto ’92-ge je planirano da klub zvanicno dobije i svoje prostorije,cime bi se ostvarila i dugogodisnja zelja gospodina Kazazica da se u klubu pocnu okupljati i mladi narastaji iz cijih bi se redova birali najbolji igraci i sa njima bi se igracki kadar u klubu postepeno podmladjivao.Na taj nacin klub “Mostar” bi ostao vjecno da zivi sa svojim gradom i mladim narastajima
.Sve ovo je bilo ujedno priznanje i svim drugim mostarskim ekipama i igracima koji su doprinjeli da ovaj sport od ljetne zabave na Kantarevcu postane priznat sport u gradu. Ne treba zaboraviti da je to bio jedini sport koji je gradu donjeo dvije titule prvaka drzave u seniorskoj konkurenciji: reprezentacija grada Mostara (ili kako neki u prthodnim javljanjima kazu “Mostarske kise”) postala je nezvanicni prvak drzave ’83 godine,a ekipa “Mostar” je bila zvanicni prvak Jugoslavije ’88 u Tuzli. Takodje, ne treba zaboraviti da je ovaj sport donjeo i titulu univerzitetskog prvaka drzave ’83 godine u Medulinu.
.Mozda je ovdje trenutak da se pored vec spomenutih ekipa u dosadasnjim javljanjima na ovu temu ( “Kovacnice”, “Mostarske kise” ,”Balinovac” , “Mostar”, poredao sam ih po starini,) pomenu i neke druge ekipe koje su ostavile trag u istoriji mostarskih turnira. Neke od ovih koje cu nabrojati nisu nikada osvojile Kantarevac ili Bijeli brijeg, ali su svojom igrom punili tribune i cinili turnire neizvjesnijim.Poceo bih sa ekipom “ Taxi “ sa Mirom Rebcom,Ahmom Gostom, Bracom Glavovicem,Stampijem,…. pa onda.cuvena ekipa “Zvjezdara” sa Cekom Ledicem,Ninijem Raguzom,Slavkom Njegusom,Pekom Dilberovicem,Zukom,Bajlagom…pa ekipa “Hrvoje” sa Mutom, Kulom,Lalom, Ibricom i Bakom..pa ekipa”Modisk” sa Becom,Corbom Buricem,Milijem Guzom, Marinom ,Simom, Senom ..pa ekipa“Cernica” sa Sicom,Lolom, Bisom ,..ekipa “Fortuna” sa Cecom,Mimom,Hilmom,..pa “Bakamluk”sa Bakrenim ,Mujom Taslidjom,Ciberom,..pa ekipa “Zalik” sa Asimom,Lazom,Dancem,Romom …ekipa “Carina” sa Entom,Majom, Ahmetom,Avdom, Becom…..”Uzak” sa Benksom , bracom Nistovic,Jasom Jasarevicem, Branom,....ekipa “Karasebes” sa Citom , Dervom,Cunijem, Djemom,…”Bjelusine” sa Cicom, Bokom, Manom Cukom, Babinim…ekipa “Avenija” sa bracom Skikic( Minjom i Semom), Krnjom, Melom, Kivijem,Izom Euzebijom,Sinom Memicem,,.. ekipa “Revije”sa Levijem,Limom, Ivom,..pa ekipa “Adi” sa Zelom Bagerom, Sejom Kinezom, Mimom Hodjicem,Rinom,Zukom Kazadijem,…”Nedjine furije” sa Djerijem,Fitiljem, Romom, Gagom..”Rondo” sa Ivom, Conom, Skorom,Zelom,…,”Kovacnice” sa Jozom, Hilmom, Mujketom, Milijem,Tonijem Gojom, Banom,…pa ekipa “Mostarske kise” sa Lolom ,Levijem, Sasom Kolonjom, Cokom Glavovicem, Gagom, Becom, Tarambom, Asimom…ekipa.”Pokusajmo” sa Corbom Buricem, Mehom Stokom…”Crvena trica” sa Senkom, Cedom, Misom, Dabom, Jupetom, Amirom,Banom, Skorom,,,pa nova “Avenija”sa Ararom, Paranom,Mehom, Sejom, “Donja mahala” sa Sunjom, Mucom.,Babusom,..”Minjon” sa Tasom, Mirsom Handjarem, Ivicom Zovkom,…”Balinovac “ sa Musom, Dubijem, Compom, Lemom, Mezom,Borom, Cicom, Bracom,…. ”Index” sa Jezom Jasarevicem, Lapom, Cedom Pervanom, Japom, Misom, Damom …”Gringo” sa Garom, Djerijem, Marom Arapom, Cokom Glavovicem, Lakijem,..pa “Aluminij” sa Kulom, Lolom, Levijem,Cokom, Becom ,Cadorom Mitrom, Nedom,Gagom,..ekipa”Tala” sa Darkom Birjukovom,Vekom,Jupom,Borom Trifkovicem, Lapom Misom, Mehlerom,…..”Galerija” sa Becom Kalajdjicem i Pedjom Grozdanicem….”Splitska” sa Semirom Tucom, Bobom, Mehom Stokom Backom,Lakijem, Mehlerom, Dinom, Cipetom,…,na kraju bih zelio spomenuti i Gagu Semrda ,Rahimu ,Raru, Cvarka,Rizu, iako sam zaboravio ime ekipe za koju su igrali.
Posebno bi zelio da nabrojim i popularne golmane mostarskih malih terena ,jer je njihov posao uvijek bio najtezi, pogotovo kad je “Kantarevac” bio pun ko sibica. Nije im bilo lako kad su padali na tvrdom asfaltu da bi spasili golove: Ekra Kazazic, Ale Postecija, Zuka Kazadi, Biso, Benks, Melo, Nini Raguz,Kana, Ekra Jakirovic,Goja Buntic,Sula , Parana, Drago Boksic, Papac, Mehler, Grba, Japa ,(najmladji i jedini golman u istoriji koji je osvojio “Kantarevac”bez primljenog gola braneci za ekipu “Index” ’82 godine), Ciber, Enco,Brkan,…..
U dosadasnjim javljanjima imena nekih igraca koji su dali veliki doprinos ovim turnirima nisu nikako spomenuta,pa ja zelim to da ucinim u ovom mom javljanju, jer su neki od njih zbog svojih nastupa bili i proglasavani igracima turnira.
U mojim djecackim susretima sa “Kantarevcem” uvjjek sam se divio jednom bosonogom madjionicaru sa loptom koga su svi zvali “Zuka” .Na njegove trzaje zaljegali bi ne samo protivnicki golmani nego i sva raja iza gola, bio je prava atrakcija ….Slican Zuki bio je i Peko Dilberovic,a kad su igrali zajedno za ekipu “Zvjezdare dizali su “Kantarevac na noge.Sljedeci iz tog vremena koji nisu nikako spomenuti do sada su Miro Rebac i Nini Raguz, koji nista nisu zaostajali za predhdnom dvojicom madjionicara sa loptom. Iz kasnijih godina nekako nisu spomenuti,a to zasluzuju Minja Skikic,Enta Pintul, Krnje Hadjic,Mana, Toni Anicic, Mujke Fejzic, Joza Zelenika.Sa kraja ’70-ih i u ’80-im godinama znacajnu ulogu na”Kantarevcu i u dvorani na ‘Bijelom brijegu su ostvarili: Mustafa-Corba Buric, Senko Taslidja ,Dalibor Cvitanovic i Darko Birjukov,a nekako nisu spomenuti do sada.
Pored svih ovih imena “Sejtanima sa Kantarevca” pripadaju i igraci “Veleza koji zbog svoje profesionalne karijere nisu mogli da igraju redovno na “Kantarevcu”.Neki od njih su uspjeli da odigraju 1ili 2 turnira sa manje ili vise uspjeha, ali su njihovi nastupi uvijek ostajali dugo u sjecanju svih gledalaca: Rom i Braca Glavovic, Ceko Ledic, Milidrag Hodjic, Slavko Njegus, Djemal Hadjiabdic, Ibrica Jakirovic, Vladimir Skocajic, Baka Sliskovic, Rom Ramadanovic, Ceca Bjedic,Mili Hadjiabdic, Bobo Lucic, Anel Karabeg, Sejo Kajtaz, Dalibor Cvitanovic, Semir Tuce…….
U posebnu grupu sejtana bi zelio nabrojati i igrace naseg grada koji su se oprobali i u Americi sto je bila jos jedna potvrda koliko je ovaj sport bio kvalitetan u Mostaru.
Po zavrsetku profesionalne karijere u “Velezu” preko bare je prvi krenuo Ceko Ledic koji je igrao uspjesno za nekoliko americkih timova , poslije njega istim putem je krenuo i golman Slavko Njegus.Od igraca sa malih terena prvi je srecu oprobao 1983 godine Lola Grgic koji je u to vrijeme vazio za najboljeg igraca na nasim prostorima. Na zalost zbog povrede koljena njegova karijera u Americi je bila zaustavljena.Poslije njega u Americi su se oprobali Dalibor Cvitanovic i Bobo Lucic,ali su poslije nepune dvije sezone odlucili da se vrate i nastave karijeru na travnatim terenima. Zadnji koji je oprobao srecu preko Antlantika bio je Darko Birjukov koji je sa uspjehom odigrao sezonu u Los Andjelesu, ali je nostalgija bila jaca,vratio se kuci i u “Velez”.
Ne treba zaboraviti i one koji su organizovali ekipe i kao vodje tih ekipa doprinosili i saljivoj atmosferi na “Kantarevcu”.Evo nekih imena: cuvenu ekipu “Zvjezdare” okupio je i uspjesno vodio popularni Mile Janjic-Sisak bez koga se ni jedan Kantarevac nije mogao zamisliti. Popularne“Mostarske kise” je okupio ,organizovao i odrzavao dugi niz godina uz dosta odricanja i napora poznati Edo Kahrimanovic-Bajram,a kasnije mu se pridruzio Muhdin Hasandedic. Nedja Babovic je na samo njemu svojstven nacin vodio “Nedjine furije”.Atraktivnu ekipu “ Balinovac “ je okupio i vodio Nedja Zelentrovic, kvalitetnu ekipu “ Kovacnice “ je vodio Mata Zelenika,a ekipu “Gringo” je predvodio Garo Kovacevic.Vec pomenutu trofejnu ekipu “Mostar”okupio je , organizovao i uspjesno vodio dugi niz godina Sacir Kazazic.
Neke od ekipa su u svojim sastavima imali i igrace koji su vise bili zastitni znak ekipe nego pravi igraci,ali su i oni svojim prisustvom doprinosili zabavljackoj atmosferi na turnirima i bili su dio “Kantarevca”.Jedan od prvih bio je cuveni Stampi koga su svi sa odusevljenjem pozdravljali i navijali za njega.Poslije su dosli Ale Fetic,Ziko,Dropa, Maca,…..
I na kraju ne bi bilo fer i ne spomenuti one koji su svojim predanim radom odrzavali tradiciju ljetnih i zimskih turnira i pomagali razvoj ovoga sporta,clanove SOFK-e Mostar u prvom redu Milu Knezovica i Ninog Raguza.
Ovim svojim javljanjem zelio sam da otrgnem od zaborava imane onih kojih su nas godinama zabavljali i odusevljavali, u pocetku u ljetnim a poslije i zimskim mjesecima i cinili nasu mladost ispunjenijom i zabavnijom. Hvala im svima zajedno.

 MNK KOVACNICE

MNK BALINOVAC  stoje ziko, lola,compa,meza gastan,
cuce:dubi,zoran musa,dina jelcic,nedza zelentrovic,lema janjic,ale fetic.

MIROSLAV MEHO BROZOVIC 

Miroslav "Meho" Brozović (August 26, 1917 in Mostar – October 5, 2006) was a Bosnian Croat footballer who played international football for the Yugoslavian national team, as well as the national team fielded by Nazi-puppet Independent State of Croatia during World War II.[citation needed]

He began his career with local sides JŠK and HŠK Zrinjski Mostar before moving to Građanski Zagreb in 1935. With Građanski he won the Yugoslavian championship in 1937 and 1940. He debuted for the Kingdom of Yugoslavia's national team in 1940. However, with the establishment of the Independent State of Croatia in 1941 he began playing for the Croatian national team. He suited up for Croatia 17 times before Yugoslavia came into existence.[citation needed] The Communist authorities disbanded Građanski Zagreb, forcing Brozović to move to a new club, FK Partizan, with which he won the Yugoslavian championship and the Yugoslavian cup in 1947.

From 1948 to 1954 he played for FK Sarajevo. He later managed the club as well. He won a silver medal for Yugoslavia in football at the 1948 Summer Olympics.[citation needed]

DRAZEN PRAJA DALIPAGIC

 Jasna Merdan Kolar nevjerovatna je rukometna priča. Djevojčica sa periferije Mostara dosegla je takvu svjetsku slavu i ispisala karijeru rekorda kakvu nije niko u jugoslovenskom ženskom rukometu, osim možda Svetlane Cece Kitić. Jasna je rođena 19.10. 1956. godine u Mostaru. Rano je počela s bavljenjem rukometom u mostarskoj Lokomotivi, čuvenom rasadniku rukometnih talenata. Nije trebalo mnogo da se raskošni talenat ukaže u svoj svojoj punoći.

Jasna je za rekordno vrijeme prošla sve reprezentativne kategorije i ostavila iza sebe nisku medalja sa najvećih takmičenja, nagrada za najbolju igračicu najvećih turnira, najboljeg strijelca i sl. Više je puta proglašavana najboljom svjetskom rukometašicom, a po mnogima najbolja je rukometašica 80-tih godina prošlog vijeka. Posebno mjesto u njenoj kolekciji imaju dvije olimpijske medalje, zlatna sa OI iz Los Angelesa 1984. godine i srebrena sa OI iz Moskva 1980. godine. Na utakmici protiv SAD-a (u Los Angelosu 1984.) Jasna Merdan Kolar postigla je čak 17 golova, što je bio rekord olimpijada.

Velike brzine, fantastične tehnike i neuhvatljivog udarca bila je godinama strah i trepet protivničkih odbrana, a ponos svih onih koji su je smatrali za svoju. Nevjerovatno efikasna postizala je golove kao na traci, iz svih mogućih i nemogućih pozicija. Vrtoglavi dribling, pa elegantni skok šut bili su njen zaštitni znak. Protivnički treneri su muku mučili tražeći taktiku da zaustave Jasnu, ali ništa nije pomagalo, ni zonska odbrana, ni direktno markiranje, ništa. Na kraju bi je neki pustili da zabije svoju porciju pogodaka, koncentrišući se na ostatak ekipe, ali ni to nije uspjevalo. Jasna je kao nekakav rukometni Dražen Petrović znala sama pobjeđivati protivnike. A još kad se zna kakve je reprezentativne suigračice imala, veliki rezultati i mnoge medalje ne začuđuju.

Josip Samardžija tadašnji savezni selektor bio je poznat sa izrekom, tj, savjetom svojim igračicama: -„Kad ne znate šta ćete sa loptom, a bude kraj napada, dodajte Jasni. Ona će dati gol.“ Jednostavno, zar ne?

Karijeru je nastavila u bečkoj Hypo banci s kojom je osvajala sve što se osvojiti može i to ponavlja iz godine u godinu. Pristaje na nagovor austrijskog saveza da nakon raspada bivše joj domovine počne igrati za austrijsku reprezentaciju. Jasnin bilans u crveno bijelom austrijskom dresu više je nego impersivan. U 163 utakmice postigla je nevjerovatnih 1,206 golova što je još uvjek nedostižan rekord u Austriji.

Jasna danas živi sa suprugom u Beču, vodi svoju pizzeriju i daleko je od rukometa. A nama je ostavila da pišemo o njenim igrama i probamo izbrojati koliko je golova kada postigla...

 DZEMAL CORBA HADZIABDIC

Fudbal je poceo igrati u pionirima Veleza 1966. godine. Za prvi tim Veleza odigrao je prvu utakmicu u Mostaru 1971. godine protiv banjaluckog Borca. Tokom cijele fudbalske karijere bio je lijevi bek! U prvom susretu izvan Mostara igrao je u Beogradu sa Crvenom zvezdom i nadmetao se sa svjetskim asom Draganom Dzajicem.

Za Velez je odigrao 450 utakmica! Poslije Veleza, karijeru nastavlja u ekipi Svonsija iz Velsa. U dresu reprezentacije Jugoslavije debitovao je u Zagrebu, 26. septembra 1974. godine protiv selekcije Italije. Jugoslavija je pobjedila 1:0! Za nasu najbolju reprezentaciju odigrao je 21 utakmicu, a za mladu - 10! Godine 1977. proglasen je za najboljeg fudbalera Jugoslavije. Biran je medju najbolje sportiste Bosne i Hercegovine.
BLJESAK U DEBIJU
- Nikada toliko uoci fudbalske utakmice nisam bio radostan kao one septembarske noci u Maksimiru.
Da, bio je to 28. septembar 1974. kada sam prvi put obukao dres sa nasim grbom. Zagreb se radovao velikom fudbalskom spektaklu. Maksimir je nekoliko sati prije pocetka utakmice docekao svoje prve goste. Bili su to navijaci iz Jajca koji na svim znacajnijim utakmicama prate nasu reprezentaciju. Donijeli su nase zastave i transparente. Na jednom je pisalo: "Bili smo u Atini i Frankfurtu; bili smo u Beogradu i Splitu; doci cemo gdje god zatreba da bodrimo jugoslovensku reprezentaciju!" -I dok sam se lagano zagrijavao ispred naseg gola, pogled mi spontano odluta po tribinama Maksimira. Tamo je bilo oko pedesetak hiljada ljudi i svi ko jedan uzvikuju: "Jugoslavija, Jugoslavija..." A onda kratak predah pa ono gromoglasno: "Plavi, plavi...!" Bila je to prva utakmica Jugoslavije poslije Svjetskog prvenstva u SR Njemackoj. I derbi selektora Ante Mladinica, covjeka koji me je uveo u reprezentaciju i koji je mnogo cijenio moje igracke vrijednosti! Uz Mladinica te veceri debitovali smo ja i Vilsno Dzoni! Lijepo je debitovati u jednom takvom spektaklu protiv dvostrukih svjetskih prvaka i evropskih sampiona. Ti susreti sa Italijanima su uvijek bili veliki sportski dogadjaji. Dan uoci utakmice vjeciti optimista komentator Mladen Delic je dosao u Samobor da ohrabri reprezentativce. Govorio nam je o onoj pobjedi 1955. u Torinu, kada je Jugoslavija postigla cetiri a nije primila nijedan gol! Pricao nam je o nezaboravnoj igri Jugoslavije u Maksimiru 1957, kada su nasi reprezentativci sjajno igrali i savladali Italiju sa 6:1! Mladen nas je hrabrio i sutradan dok je komentarisao utakmicu. Obecali smo mu da cemo nastaviti seriju dobrih igara protiv Italije i da ce Makasimir biti svjedok jos jedne pobjede jugoslovenskog tima. Obecanje smo i ispunili! Nije lako biti debitant u susretu sa evropskim zvijezdama. Italija je tada imala izvanredan tim. Nas sastav je bio podmladjen. Nije vise bilo asova koji su igrali na Mundijalu! "Plavi" tim je za kratko ostao bez Marica, E. Hadziabdica, Dzajica, Karasija, Petkovica, Acimovica... Ali, nase nepresusno fudbalsko vrelo te noci dalo je nove zvijezde medjunarodne scene. Utakmica je bila burna! Publika nas je freneticno bodrila. Stvarali smo sanse i u prvom poluvremenu uspjeli da probijemo bedem pred golom Dina Zofa! Ja sam vodio bitku sa njihovim desnim krilom Kazom. Pricali su mi da je nezgodan igrac, da zna brzo da se odlijepi i lukavo da sutira. Nije me to uplasilo. Igrao sam svoju utakmicu zivota: Kazo je u drugom poluvremenu ostao u svlacionici! Zamijenjen je jer nije mogao da se uspjesno nadmece sa mnom. Odlicno je igrao i Dzoni! Nije ta utakmica donijela mnogo golova kao neke prethodne. Italijani su znali da cuvaju svoj gol, ali nisu mogli izbjeci poraz. Strijelac za Jugoslaviju bio je Surjak poslije izvanrednog proigravanja od Petrovica, koji je igrao na desnoj strani. Tako je rodjen novi sastav reprezentacije koji je uspjesno zapoceo kasnije kvalifikacije za Evropsko prvenstvo. Bila je to 261. utakmica izabranika Jugoslavije u sastavu: Olja Petrovic, Dzoni, Hadziabdic, Jerkovic, Katalinski, Buljan, Popivoda, Vladimir Petrovic, Oblak, Vladic i Surjak. Italijani su izveli ovaj tim: Zof, Roka, Rodji, Beniti, Zekini, Faketi, Kazo (Damjani), Re Cekoni, Bonisenja, Kapelo, Prati. Susret je vodio Emsberger iz Madjarske

 GORAN GOCA JURIC

 

1986-87: Velez Mostar
1987-88: Estrella Roja 23/0
1988-89: Velez Mostar
1989-90: Estrella Roja
1990-91: Estrella Roja
1991-92: CELTA 30/1
1992-93: CELTA 32/0
1993-94: NK Zagreb 22/0
1994-95: NK Zagreb 16/0
1995-96: NK Hrvastski 9/0
1996-97: Croatia Zagreb 15/0
1997-98: Croatia Zagreb 23/0
1998-99: Croatia Zagreb 25/0
1999-00: Croatia Zagreb 21/0
2000: Yokohama Marinos 9/0
2001: Yokohama Marinos 4/0
2002-03: NK Zagreb 5/0

IVICA CURE CURKOVIC 

Ivan Ćurković (born 15 March 1944 in Mostar, SFR Yugoslavia), had a professional goalkeeping career and was the president of the Partizan Belgrade football club and the president of the Serbia and Montenegro olympic committee. He is also a former co-coach of the Serbia and Montenegro national football team.

Ćurković was a goalie of outstanding quality who played for Saint-Étienne during the 1970s and early 1980s and was instrumental in the successful runs of Étienne's football club to the top of the French League and to the finals of the European Cup in the 1975-76 season. Ćurković played alongside French legend Michel Platini from 1978 to 1981.

DANIJEL TEMIN 

EMIR BALIC 

ZVONIMIR NOKA SERDARUSIC 

 (born 2 September 1950 in MostarBosnia and Herzegovina) is a former Bosnian Croat handball player who competed in the 1976 Summer Olympics for Yugoslavia.

In 1976 he was part of the Yugoslav team which finished fifth in the Olympic tournament. He played all six matches and scored 17 goals.

Currently Serdarušić is considered one of the best handball managers in the world, however, he is also under suspicion of having bribed the referee in ten championship matches[1].

 

Josip Josko Stanic
"otac" zenskog rukometnog sporta, nekad u Galebu danas u Katarini 
 

Streljacka druzina NH Rifat Frenjo Mostar 

 

MUHAMED  MUJIC 

Ime i prezime Muhamed Mujić
Rođen 25/04/1932
Mesto u timu Vezni igrač
Utakmica za reprezentaciju 32
Golova za reprezentaciju 17
Debitovao 29/04/1956
Igrao u klubovima Velež(Mostar), Bordeaux(Fra),
Dinamo(Zagreb),
Beringen FC(Bel)

 

Sulejman "Sula" Rebac (born in 1929 in Mostar, died in November 17, 2006 in Mostar[1]) was a Bosnian football player and manager.

He started playing football in Velež Mostar in 1947. In 1954, he moved to Hajduk Split where he stayed for several seasons. He also played one season for FK Sarajevo. In total, he played more than 1000 games, scoring 620 goals. He is considered to be one of the most celebrated football players in history of Velež and Bosnia and Herzegovina. In 1956, Rebac also competed for the SR Croatia national football team against Indonesia.

After retirement, he began his coaching career. He started in 1963[2] as a coach of Velež Mostar. Although they have never managed to win a title, Velež Mostar was among the top Yugoslav clubs at the time. Players like Dušan Bajević, Enver Marić, Franjo Vladić, Džemal Hadžiabdić, Vahid Halilhodžić, Aleksandar Ristić, Boro Primorac, Vladimir Pecelj, Momčilo Vukoje, Ahmed Glavović, Dubravko Ledić, Jadranko Topić, Marijan Kvesić, Marko Čolić and Slobodan Mrgan, all made their names under the guidance of Sulejman Rebac. In 1977/1978 season, he was a coach of FK Željezničar.

In December 1973, he was appointed to a coaching commission, alongside Miljan Miljanić, Milan Ribar, Tomislav Ivić and Milovan Ćirić, created to lead the Yugoslavia national team. As a part of it, he was present at the 1974 FIFA World Cup.[3]

Sulejman Rebac died on November 17, 2006 in Mostar.

 

DUSAN DUSKO BAJEVIC 

PRINC SA NERETVE

Rođen 10. decembra 1948. u Mostaru.

Jedan od najboljih i najpopularnijih hercegovačkih fudbalera, sa 164 gola drugi (iza Santrača - 218) jugoslovenski prvoligaški strelac svih vremena, najbolji golgeter u prvenstvu 1969/70. godine sa 20 golova (zajedno sa Santračem) i reprezentativac-rekorder u broju postignutih golova na jednoj međudržavnoj utakmici: 14. juna 1972. protiv Venecuele (10:0) pet puta je zatresao protivničku mrežu.

Vitak, odličan tehničar sa elegantnim potezima, igrao je odlično glavom i bio jedan od najefikasnijih vođa navale u jugoslovenskom fudbalu.
Karijeru je počeo 1963. u omladinskoj ekipi mostarskog Veleža, a dres prvotimca prvi put je obukao 13. septembra 1966. i za više od trinaest godina igranja u dresu mostarskih "rođenih", odigrao je ukupno 568 utakmica i postigao 468 golova, od čega u prvenstvu 321 utakmicu i 164 prvoligaška gola.

Sa zapaženim uspehom igrao je četiri sezone (1977-1981) za boje grčkog prvoligaša AEK iz Atine, a kad se jula 1981. vratio u Mostar, nastavio je da igra za Velež sve do 26. juna 1983, kad se na utakmici protiv Partizana u Beogradu poslednji put pojavio na prvoligaškoj sceni. Od fudbala se zvanično oprostio 17. avgusta 1983. na utaktnici protiv Hajduka u Mostaru.

Uz jednu utakmicu za omladinsku (1967) i devet susreta i četiri gola (1968-1971) za mladu reprezentaciju, odigrao je i 37 utakmica i postigao 29 go-lova za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 8. aprila 1970. u susretu protiv Austrije (1:1) u Sarajevu, u kome je postigao jedini gol za Jugoslaviju, a od dresa sa državnim grbom oprostio se 8. maja 1977. na utakmici protiv Rumunije (0:2) u Zagrebu. Učestvovao je 1974. na Svetskom prvenstvu u SR Nemačkoj.

Kao odličan vođa navale i istaknuti strelac, na većem broju medudržavnih utakmica postizao je odlučujuće golove za Jugoslaviju: 1970. protiv Austrije (1:0) u Gracu, 1972. protiv Paragvaja (2:1) u Manausu - oba gola, 1972. protiv Perua (2:1) u Manausu - oba gola, 1972. protiv Spanije (2:2) u Las Palmasu - oba gola, 1973. protiv SR Nemačke (1:0) u Minhenu, 1977. protiv Kolumbije (1:0) u Bogoti i 1977. protiv Meksika (1:0) u Montreju.

Neposredno po završetku igračke, počeo je karijeru fudbalskog trenera, u Veležu, s kojim je 1986. godine osvojio Kup Jugoslavije, tadašnji Kup maršala Tita. Velež je u finalu pobedio zagrebački Dinamo sa 3:1, a 1987. godine igrao je u finalu.

U AEK se,kao trener, vratio 1988 godine i iste sezone je sa ovim klubom osvojio titulu prvaka Grčke, prvu za AEK posle 10 godina. AEK je pod Bajevićevim vođstvom prvak Grčke bio još tri puta, uzastopno (1992, 1993, 1994).

Bajević je 1997. postao trener Olimpijakosa, s kojim je iste sezone osvojio titulu prvaka Grčke, a 1999. „duplu krunu“, prvenstvo i Kup. Posle Olimpijakosa kratko se zadržao u solunskom PAOK-u, kome je doneo Kup Grčke 2001. godine. U AEK se vratio 2002. Neki od navijača AEK-a su ga vrlo neprijatno dočekali, jer nisu zaboravili Bajevićev prelazak u redove najvećeg rivala Olimpijakosa. Iako je sa AEK-om ponovo postigao zapažene rezultate, između ostalog i u Ligi šampiona, Bajević je zbog velikih pritisaka napustio klub. Ponovo je seo na klupu Olimpijakosa, s kojim je iste sezone, sa deset osvojenih bodova u grupi, bio nadomak plasmana u drugu rundu Lige šampiona, ali je zato „dogurao“ do četvrte runde rundu Kupa UEFA.

U maju 2006. preuzima funkciju šefa stručnog štaba FK Crvena Zvezda (Beograd), osvaja jesenju titulu sa čak 14 bodova prednosti nad Partizanom, ali 10.marta 2007. za vreme utakmice sa novosadskom Vojvodinom (0:3) povukao je šokantan potez – ustao je i uputio se ka svlačionici, iako je do kraja meča ostalo 20 minuta. Dok je odlazio pratili su ga povici "Dušane odlazi".

Nakon beogradskih "crveno-belih", ponovo se vraća u Grčku, ovog puta na klupu solunskog Arisa, sa kojim je u sezoni 2007-08 napravio odličan rezultat pošto je u nacionalnom šampionatu Grčke svoj klub doveo do četvrtog mesta, a u nacionalnom Kupu „drevne države“ dogurao je do polufinala. U julu 2008. podneo je ostavku na mesto šefa stručnog štaba Arisa, jer su funkcioneri kluba tražili od njega da izbaci iz ekipe odbrambenog igrača Avrama Papadopulosa, nakon što je fudbaler odbio da produži ugovor sa klubom.

U novembru 2008. preuzima atinski AEK. Ovo je treći mandat srpskog trenera na klupi atinskog kluba. Vodio ga je od 1988. do 1996, zatim od 2002. do 2004.

ENVER MARIC MARA 

LETECI MOSTARAC

Enver Marić rođen je u Mostaru 16. aprila 1948. godine.
Fudbalom se počeo baviti sa dvanaest godina. U Veležovom prvom timu našao se u sezoni 1967/68. Za mostarski Velež odigrao je rekordnih 600 utakmica. Enver Marić je također čuvao gol fudbaleske reprezentacije Jugoslavije za koju je prvi puta nastupio 1872. godine, a za istu nastupio 32 puta. Najbolji golman bivše Jugoslavije je u godini 1973. godine proglašen za igrača godine. Marić je također nastupio i na svijetskom prvenstvu u Njemačkoj 1974. godine.
Sjajnu karijeru nastavio je u njemačkom Schalke-u u koji je prešao 1976. godine a tu se zadržao dvije pune sezone. Nakon sjajne igračke sezone svoje znanje prenosio je i na mlade golmane. Od 1987. do 1990. godine bio je trener golmana u Veležu. Nakon Veleža ponovno se vratio u Njemačku u Fortuna Duesseldorf gdje postaje prvi trener golmana. Tu je se zadržao or 1993. do 1998. godine. U Hertha-u iz Berlina dolazi u 2003. gdje se i danas dan nalazi (2005).


FRANJO VLADIC KULJE 

BMW

MASINA KOJA NIKAD NIJE ZAKAZALA 

 

SEMIR TUCE-GUZA 

Semir Tuce legenda mostarskog fudbala, miljenik publike na svim terenima. Jedan od najvećih igrača u istoriji mostarskog Veleža, sa kojim je osvojio Kup maršala Tita (1986).

Godine 1990. odlazi u FC Luzern i za kratko vreme postaje prva violina kluba. Publika mu skandira kao pod Bijelim brijegom. Pruža nezaboravne igre, stvara šanse a i sam se upisuje u strelce. Luzern grabi prema prvom mestu, publika se udvostručuje, šire se tribine i Luzern hvata prava fudbalska groznica. Pobednik Kupa Švajcarske (1992).

Danas, Semir Tuce, nekada ubojiti napadač "rođenih", koji je svojim potezima oduševljavao fudbalske zaljubljenike na prostorima cele bivše Jugoslavije, više od decenije živi u Švicarskoj. Oni nešto stariji će se setiti ubojite levice, fantastičnih driblinga i asistiranja saigračima "kao na tanjiru". 

I pored svih refernci koje je stekao tokom igračke karijere, Semir Tuce danas ne radi u fudbalu. Pred sam kraj fudbalske karijere zadobio vrlo tešku povredu kuka. U Švajcarskoj se povredama fudbalera ili uopšte radnika pridaje veliki značaj, te je na kraju dobio švajcarsku penziju. 


BORO PRIMORAC-MANDA 

Boro Primorac (born December 5, 1954 in Mostar, PR Bosnia and Herzegovina, FPR Yugoslavia) is a Bosnian[1] football coach and a former player. Currently, he is the first team coach at Arsenal.

As a player, Primorac was an accomplished international centre half who captained Yugoslavia in the late 1970s. While playing for Velež Mostar and Hajduk Split, his jersey number was 5 [1].

Now a respected coach, Primorac works as right hand man to Arsenal manager Arsène Wenger. He worked with the Frenchman at Grampus Eight in Japan before joining him at Highbury in March 1997. [2] They have been friends for over 20 years [1]. He has also worked for AS Cannes and Valenciennes[3].

Primorac is fluent in 8 languages: Bosnian, French, English, Japanese, German, Spanish, Portuguese and Italian. Those who have worked with Primorac at Arsenal talk of a charming, highly-intelligent individual whose language skills puts even Arsène Wenger and the multi-lingual Philippe Senderos in the shade.[4].

His son Jure Primorac is a professional footballer.

  vahid vaha halilhodzic

Nationalité Bosnie-Herzégovine (Yougoslavie) / France
Date de naissance 15 Mai 1952
Lieu de naissance Jablanica, Bosnie-Herzégovine (Yougoslavie)
Taille 1,82 m
Poids 80 kg
Poste Attaquant / Avant-centre / Ailier gauche

 

Blaž "Baka" Slišković (born May 30, 1959 in Mostar, SR Bosnia-Herzegovina, FPR Yugoslavia) is a famous former Bosnian football player and now a coach born in Bosnia and Hercegovina.

Nicknamed "Balkan Maradona". He is considered a traitor for Velež fans, he coached their fierce rivals HŠK Zrinjski Mostar.

During his time Slišković was considered one of the most technically gifted players of his generation. However, his talent and potential were only matched by his lax attitude towards training and overall unprofessional behavior. Although most experts expected him to create a great international career, he was only capped 26 times for Yugoslavia. He scored 3 goals in the process.

He has managed the Bosnia and Herzegovina national football team from 2002 until 2006.


 

 PLANINARSKO DRUSTVO MOSTAR

Make a Free Website with Yola.