CVJETNA AVLIJA

 FUDBALSKI KLUB VELEZ MOSTAR

FK Velež (Fudbalski Klub Velež), successor of RŠD Velež, is a football club from Bosnia and Herzegovina, from the city of Mostar,

founded on June 22, 1922.^[1] The club currently plays at Vrapčići (7.000), but its historic stadium is the Bijeli Brijeg (25.000).

The club is named after a nearby mountain Velež, which again is named after one of the old Slavic gods, Veles.

FK Velež is a successful football team in Bosnia and Herzegovina. During the time of former Yugoslavia, Velež was always in the

 Yugoslav First League and the team often ended the season in the top ten. Velež was the most popular and most successful team

from Herzegovina to play in the top Yugoslav League. The team was very popular in Herzegovina and had a mixture of fans from

all three main ethnic groups.

Today, Velež is in the Football Association of Bosnia and Herzegovina and is active in the Premier League of Bosnia and Herzegovina.

 The team was relegated to the First League of the Federation from the Premier League for the 2004/2005 season. However, after

 two seasons in the second best league, Velež was promoted to the top league in the country in 2006.

In the summer of 2005, the club's assembly returned the red star to their logo. A red star has been the symbol of the club since 1922.

 GORNJI RED-AHMED BRACA GLAVOVIC, MARKO KANA COLIC, ENVER MARA MARIC, VLADIMIR PECELJ,ALEKSANDAR

 RILE RISTIC

DONJI RED-JADRAN CELA TOPIC,SALEM HALILHODZIC,DUSKO BAJEVIC,FRANJO KULJE VLADIC,DUBRAVKO CEKA LEDIC

 gornji red       manda,braca corba,pecelj,mara,rile

cuce    cela,kana dsko kulje,vaha

 napisao GULE

Ljubav koju generacije Mostaraca gaje prema njima nije obicna, jednostavna. U njoj ima domoljublja, ima zanosa i gordosti, ima ponosa i prkosa, ali nema lazi...I sada, kada je sve smrvljeno, poruseno i ubijeno, ljubav prema "poetama" fudbalske lopte s Neretve je ljudska, sveljudska. Rekose Velez je - cijeli grad. Bez Veleza i njegovih zvijezdi i legendi, Mostar bi bio dvograd, cemergrad. Oni su simbol njegove postojanosti i tradicije. Morali smo svi, neki malo, neki puno da ostarimo, da postanemo umorni od svakodnevlja, pa da silno zazelimo nesto drugo i drugacije-da bismo vidjeli kakvo se usihicenje krije u toj prostoj i prostosrdacnoj recenici: "Stotinjak velicanstvenih...!" Ko bi se usudio da izdvoji ma kojo ime iz tog mnostva? I kao sto se covijek tesko odvaja od lijepog sna u susretu s javom, tako se i prica o njima slusa u jednom dahu, jer nas svaka prica o Joli, Sirletu, Hamicu, Leu,Zeki, Suli, Pindi , Dusku, Mari, Nusri, Vahi, Corbi, Kani, Blazu, Dadi, Semiru...vezuje za uspomene, za sebe. Na Zgonima, Starom Igralistu i pod Bijelim Brijegom je prekolijevka "buba-mare'. Tamo je izgrijala njihova zvijezda. kroz njihovu carobnu igru, progovorile su nase praiskonske teznje i stari zavjeti-kao neunistivi znamen. Borili su se za bodove, za prestiz, ali to je bila borba za nase vedre dane, za smisao i ljepotu zivljenja.. Sve ih je zblizila jedna boja, jedan dres, jedan tim. Spominje ih Mostar, i u njima prepoznaje svjetlost svoga lika. Svi bijahu pravi Mostarci, Hercegovci, Neretvljani. Himna njihovog kluba je pjesma koja slavi zivot. Pjesma kojoj se uvijek vracamo, i radujemo joj se, kao nekoj vrsti sjaja bez prolazenja. Bljesak koji ne tamni. Ta ce pjesma sacuvati ime Veleza i njegovih perjanica. Casnih imena koja su u istoriji Mostarskog i BosanskoHercegovackog fudbala i uopste sporta-uzor i nadahnuce. Svi su, kao igraci, kao i ostala raja, bili obicni, ponekad krhki i "lomljivi", ali odvazni, duhoviti i plemeniti. I knjiga dragog kolege, (moga "urednika" Dragana Miladinovica), koja se pojavljuje sada, nakon hudnog vremena u kome sablast rata bijase nam zamutila najplavlje nebo na svijetu, nije samo pohvla Velezovim zvijezdama i legendama, nego negacija mraka i ropstva, negacija koja potvrdjuje neprestalnu borbu za ljudskost, za dostojanstvo covjeka, za mir i ljubav. Velez je Mostaru sto i Stari Most-rece mi jednom, pred svoj posljedni odlazak moj prvi komsija Meha Sefic. Nije maestro pogrijesio. Njihovi su pehari napunjeni sokovima zivota, oporim ali slatkim picem, od kojeg se boluje, ali i ozdravljuje... Velez pod Bijelim Brijegom se zudi,/ kao kad zora svice:/ dok Veleza bude, sa njim i nas bice! ...

KOSARKASKI KLUB LOKOMOTIVA MOSTAR 

GORNJI RED:fizioterapeut KRPO,MURIZ  MURZA SEFIC,ANTE KUKLA FALAK,DARKO BLAZEVIC,GORAN BOVAN,CURA OMANOVIC,

trener BUNTIC.
CUCE:BANJANIN,VESO DJONLEZ,LJUBISA TRAPARIC,ANDRIC

sve o kklokomotiva mozete procitati na

http://www.moforaja.com/thread.php?threadid=10170&sid=&threadview=0&hilight=&hilightuser=&page=28

DIO POVJESTI KK LOKOSI

 Zvonimir Buntić-Đonta je postao glavni trener već 1974. godine, jer ekipu nije imao tko voditi, a ne zato što mu je netko namijenio. To je bila godina stabilizacije kluba, te je Đonta drastično pomladio momčad, zahvalio se nekim koji su godinama samo trenirali, a nisu nikada igrali, nego su tu bili samo u prigodi fotografiranja. Đonta je inače bio trener demokrata, davao je priliku već 1974. godine, šesnaestogodišnjacima, prije svih Josipu Perić, a onda odmah Džonlezu, Sarajliji i Vukasoviću. Slijedile su godine velikih uspjeha za KK Lokomotiva koji nije imao skoro nikakve uvjete za rad izuzev vanjskih terena.
KK lokomotiva, 1974. i 1975. - Pobjednici Hercegovačkih igara Prije smo rekli, Zvonimir Buntić-Đonta debitirao je za KK Lkomotiva u Podgorici 1964, godine, te je igrač koji je odigrao uvjerljivo najveći broj utakmica za KK Lokomotiva u povijesti kluba, te je registriran kao igrač u ukupno 18 sezona, što je nevjerojatan ali istinit podatak. Samo nije bio registriran kada je bio na odsluženju vojnog roka, ali osim 15. sezona u Prvoj ligi Bosne i Hercegovine, tri je puta bio registriran u Drugoj ligi Ex-Jugoslavije, koja je igrana u istoj kalendarskoj godini, kada i Prva liga BIH. To su bile sezone, 1971/72 i sezone 1976/77 te 1977/78. godina. Jedini je igrač koji je, uz Željka Budimir, igrao u obje sezone kada je KK Lokomotiva ušla u Drugu ligu Ex-Jugoslavije, 1971. i 1976. godine. Za vrijeme dok je on bio trener, igrači iz Lokomotive su izravno pozivani u razne selekcije Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Ovdje je vrlo važno istaknuti, da je na prijedlog Zvonimira Buntić, upravni odbor kluba formirao drugu momčad, KK Lokomotiva II, koju je dvije godine uspješno vodio trener Sloba Drašković, te u kojoj su igrali juniori i kadeti, pored toga što su nastupali za prvi tim. Sloba Drašković je vodio KK Lokomotiva II u Drugoj republičkoj ligi Bosne i Hercegovine, a bio je četiri godine i trener juniora.
Zvonimir Buntić Đonta - nastupao 18 sezona, trener postao 1974. 15 sezona igrao u prvoj ligi bih i 3 sezone u drugoj ligi ex-Jugoslavije Ekipu koja će trijumfirati, 1976. godine, kao juniorski prvaci Bosne i Hercegovine, te koji su igrajući za Gimnaziju Mostar, a sve su bili igrači Lokomotive koje je pripremao i vodio trener Buntić, također bili prvaci BIH, te konačno ekipu koja će završiti 1976. godine kao seniorski prvak Bosne i Hercegovine i izravno se plasirati u Drugu ligu ex-Jugoslavije, Zvonimir Buntić-Đonta je pripremao pune tri godine, tj. bio bi zaokružen jedan tzv. olimpijski ciklus, na kraju sezone 1976/77.

Ovdje treba istaknuti, da je u proljeće 1975. godine, KK Lokomotiva, ostala skoro bez kompletnog tima, neki su otišli u vojsku, neki su se zaposlili i prestali igrati, a neki nisu bili zadovoljni statusom, jer je trener Buntić dao prednost juniorima, koji su se pripremali za nastup na juniorskom prvenstvu BIH, te su svi priključeni prvom timu, neki su bili još kadeti, Miro Milićević je imao 15, a Darko Čokorilo 16 godina. Polufinalni dio juniorskog prvenstva odigran je u ljeto 1975. u sarajevskom naselju Vrace. Juniore je tada vodio Nebojša Vučinić-Bućko, također veoma perspektivan trener. Lokomotiva je osvojila prvo mjesto, u glavnoj utakmici turnira savladani su juniori KK Bosna, od kojih su neki bili poslije i u sastavu budućih prvaka Europe, 1979. godine. Kapetan Bosne je bio Mladen Ostojić koji je bio kapetan jugoslavenske juniorske reprezentacije, a Bosnu je vodio Rusmir Halilović, ponajbolji jugoslavenski trener sa mladima. Za KK Lokomotiva nije mogao nastupiti ponajbolji igrač Josip Perić, zbog ozljede, ali je Adnan Sarajlija zabio Bosni 40 koševa, a izvanrednu utakmicu su odigrali Veselko Džonlez i Stevica Vukasović, a vrlo dobro su igrali i 15-to godišnjaci, Miro Milićević i Mladen Pervan, te Vinko Glibić, koji su nadomjestili ne igranje Perića. Svi drugi koji su nastupili dali su veliki doprinos ovoj fantastičnoj pobjedi. Na finalnom dijelu, u zimu 1976. godine, savladan je još i KK Željezničar, Lokomotiva je bila jača za Joška Perića, ali slabija za Stevu Vukasovića, koga je vrbovao u ljeto 1975. sarajevski Željo, ali nije imao pravo igrati protiv Lokomotive. KK Lokomotiva je bila bez centra, zbog odlaska Vukasovića, ali je Zvonimir Buntić-Đonta 5 ili 6 mjeseci prije pronašao i doveo Antu Falak, sa kojim se radilo individualno, do u kasne noćne sate na igralištu Kantarevac. U ključnoj utakmici, protiv Želje, Falak, koji je bio faktički doveden ni od kud, se odužio sa 12 poena. Najbolji strijelac juniorskog prvenstva je bio Adnan Sarajlija, a uz odlične Džonleza i Perića, uspjeh nije izostao. Solidan nastup je imao Ljubiša Traparić, te su svi koji su nastupili dali svoj doprinos ovome uspjehu. Juniore pobjednike su činili: Veselko Džonlez, Ljubiša Traparić, Adnan Sarajlija, Josip Perić, Ante Falak, Miro Milićević, Darko Čokorilo, Vinko Glibić, Muriz Sefić, Goran Banjanin, Dubravko Savović, Bernard Kordić.

Juniorski prvaci BiH Nakon ovoga uspjeha, finalni mečevi su očekivali Gimnaziju Mostar, koja se pripremala igrajući protiv ostatka KK Lokomotiva. No, iako je u finalu u Prijedoru, trojac Perić-Džonlez- Sarajlija, samlio Petu sarajevsku gimnaziju, do finala je bilo vrlo teško doći, jer je finale prije finala bilo sa Vojnom gimnazijom koja je bila stacionirana u Mostaru, te u kojoj su igrali nevjerojatno jaki, i atletski superiorni budući piloti JNA. Što je najzanimljivije, Vojnu gimnaziju je trenirao i vodio, Teofik Bajgorić, i to sa nevjerojatnom agresivnošću i skoro mržnjom prema svojim dojučerašnjim igračima iz KK Lokomotiva, jer se htio dodatno dokazati. Radi povijesne istine treba napomenuti da je za Vojnu gimnaziju igrao Nikica Penzeš, rođen 1958. godine, koji je pozvan u juniorsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Gimnazija Mostar - prvat BiH 1976. godine O kakvim se nemogućim uvjetima radilo na toj presudnoj utakmici, dovoljno govori podatak da je favorizirana Vojna gimnazija odbila da igra u svojoj dvorani, koja je bila normalnih dimenzija, te je odbila da igra na vanjskim terenima, jer je trener Teofik Bajgorić znao da bi ih Gimnazija Mostar «razbila», u normalnim uvjetima jer je i bila razlika u klasi; Joško Perić, Adnan Sarajlija, Veselko Džonlez su bili juniorski reprezentativci Bosne i Hercegovine, a Miro Milićević i Darko Čokorilo, kadetski, te skoro svi drugi igrači su bili selektirani igrači KK Lokomotiva, sa mnogo utakmica u nogama. Nakaradna odluka da se igra u dvorani 10. osnovne škole je bila dirigirana sa ciljem da pobijede pitomci JNA. Dvorana je bila uska i ne uvjetna, snagatori iz Vojne gimnazije su igrali toliko prljavo da je Adnan Sarajlija završio utakmicu potpuno modar, Joško Perić je bio mnogo puta fauliran, a da nije bilo sankcionirano. Džonlez je bio toliko udaran da je i on pred kraj utakmice isključen, jer je verbalno uzvratio. Vojnici su igrali prljavu pokretnu zonu, te košarkaško umijeće nije bilo uopće važno, te je na pomolu bio senzacionalan poraz, velikih favorita, Gimnazije Mostar. Kod rezultata 48: 50, a bio je mali broj koševa pošto suci nisu dali da se igra košarka, nego ragbi, najmlađi igrač Miro Milićević-Raga je najprije zabio oba slobodna bacanja, te sa dva izvanredna skok šuta, skoro na liniji centra male dvorane, riješio pitanje pobjednika. Radilo se o igraču koji je imao veliku skočnost, 85 cm iz mjesta, te je samo Tomislav Bubalo, od igrača sa kojima je ikada igrao, imao veću skočnost, 90 cm iz mjesta, što je bilo i za NBA standarde visoko.

Džonlez, Sarajlija, Perić, Traparić, maturanti, zajedno za Gimnaziju i Lokomotivu Od igrača koji su nastupali za Gimnaziju Mostar, Džonlez, Sarajlija, Perić, Traparić, Hadžiabdić i Kreštalica su bili maturanti, Barišić i Ilić su bili treći razred, a Milićević, Sefić, Čokorilo i Banjanin su išli u drugi razred gimnazije. Finalnu utakmicu u Prijedoru, riješila je čuvena trojka Sarajlija-Perić-Džonlez, poluvrijeme je bilo 36: 6, što dovoljno govori o snazi najjače košarkaške generacije u povijesti Gimnazije Mostar. Najbolji igrač svih utakmica bio je Veselko Džonlez, koji je bio i vođa ekipe, trener u igri. U finalnoj utakmici, osim spomenute trojke, još su vrlo dobro igrali Traparić i Čokorilo, ali i svi drugi su igrali jer se na kraju radilo o egzibiciji. Neki vodeći igrači koji su bili ozlijeđeni nisu niti morali ulaziti, zbog visine u rezultatu. Prva petorka je obično bila Traparić, Džonlez, Barišić, Sarajlija i Perić., te su sa Traparićem i Barišićem rotirali kadetski reprezentativci BIH, Milićević i Čokorilo. Sefić, Banjanin , Kreštalica, Ilić i Hadžiabdić su također dali svoj obol u ovoj ekipi. Ekipu Gimnazije Mostar su vodili profesori tjelovježbe, Hamid Šoše i Jerko Mandurić.

Napisao Amir Jasarevic Jasa

 FUDBALSKI KLUB LOKOMOTIVA MOSTAR

 Stoje.Bolfek,Šukalić,Lažetić,Zvonko Marić,Feriz,Selimotić;
čuče:Savić,Ivo Bradvica,Handžar,NN,NN.

MALONOGOMETNI FUDBALSKI KLUB 

osvojile su i publiku i naslov najboljeg malonogometnog sastava na Prvom prvenstvu Jugoslavije pod pokroviteljstvom SN revije.Tko su ti momci koji igraju tako lijepo kao sto su lijepi i stihovi pjesme Pere Zubca?
Divna pjesma i prekrasan nogomet. Ima li stogod ljepseg? "U Mostaru sam volio neku Svjetlanu jedne jeseni..." ispjevao je majistor Pero Zubac. a kako to izgleda na parketu ili asfaltu u tenisicima i medju malim golovima pokazali su nam zoran savic Danko Grgic i ostalih desetak kristalnih kapi mostarskih kisa.no valja priznati ovaj pit razigrani i raspjevani hercegovci nikoga nisu iznenadili jer zagrebacki malonogometai publika dobro se sjeca njihovih pobjednickih nota od prije tri i pol godine kad su u zanosnoj predstavi osvojili tradicionalnu vecernjakovu kutiju sibica. i onda i sada na tribinama okupljeni gurmani dlanova sklopljenih u pljesak su vrtili isti refren : Najbolji su najbolji.... bez trunka dvojbe doista je tako. mostarske kise su najbolje najjace igraju najjlepse najatraktivnije najsigurnije naj....uostalom mostarske kise su pobjedile na prvom pozivnom turniru sn revije u malom nogometu sto ce reci da su prvak jugoslovenskih prvaka zapravo prvi prvak nase zemlje. u drustvu sesnaestorice najboljih druzine sto su pod nasim svodom osvojile sve sto na parketu ili sfaltu imalo vrijedi,u konkurenciji predstavnika 13 jugoslavenskih gradova put do trona bio je za njih- mala setnja. dobili su cetri utakmice i petu bez borbe postigli 16 a nisu primili ni pogotka. njihov je Zoran Levi Savic prvi igrac turnira ,Damir Parana Hadjic najbolji vratara a efikasni Kordic uz rijecanina tabora golgeter trodnevnog malonogometnog summita...mostarci su dakle svoj posao odradili u cezarovskom duhu- dosli su vidjeli i pobjedili.Kapa dolje! Zasluzili su to : HADžIC,SAVIC,GRGIC,KORDIC,KOLONJA,BRADVICA,HADJIOSMANOVIC,ZELENIKA,CVITANOV
IC,KALAJDJIC,GLAVOVIC,KAHRIMANOVIC te nihovi sefovi RAGUZ I KNEZOVIC.mostarske kise su ustvari malonogometna reprezentacija mostara.inace momcad je formirana prije pet ljeta a ovom smo se prilikom pojacali dvojicom najboljih iz drugih momcadi naseg mahalkog turnira-govori mile knezovic savjetnik u sofk-i mostara.dakle najbolji se mali nogomet igra u mostaru.kazu i najposjeceniji je. tvrde da je na ovoljetnom skupu mahala koji je potrajao 43 dana nastupilo 124momcadi a utakmice je promatralo 50 tisuca ljudi.ocito zitelji hercegovacke metropole osim trpkog humora vole i romantiku.zato luduju za mostarskim kisama onim zupcevim ali i ovim loptackim. UOSTALOM ZAR JE MOGUCE NE VOLJETI NOGOMET ZORANA SAVICA LEVIJA I DANKA GRGICA LOLE ? NA NJIHOVIM SU NOGOMETNOM MENIJU POSLASTICE SVIH VRSTA.A NAJVAZNIJE SVAKI IM IZLAZAK NA SCENU GARANTIRA CJELOVIT JELOVNIK OD APERITIVA DO DESERTA. NIKAD NISTA NE MANJKA NI TUNELA NI ROLANJA NI DRIBLINGA SVIH SORTA A KAMOLI GOLOVA. godine 1978 igrajuci za momcad kaja na kutiji sibica velezov reprezentativac blaz sliskovic znao je reci : sve je to luk i voda ima u mostaru jedan lola taj je profesor za sve nas u haklu na male golove. nitko ga nije shvacao ozbiljno pricalo se da baka pretjeruje. zar bi tamo neki lola mogao zasjeniti priznate i poznate zagrebacke mahere koji zare i pale cak austrijom i sr njemackom, ne to nije moguce. no za dvanaest mjeseci skeptici su promjenili misljenje. blaz je doista govorio istinu . LOLA je na kutiji sibica 79 pokazao tko je tko. i ne bez razloga proglasise ga MALONOGMETNIM CAROM. u tri i pol ljeta grgic nije izgubio ni mastu ni brzinu ni ideju ni realizaciju ostao je isti onakav kakvog ga je zagrbacka publika upoznala.no vise nije jedini.EPITET NAJBOLJEG JE PRIPAO ZORANU SAVICU LEVIJU. ZAR JE ONDA CUDNO STO JE U MOMCADI U KOJOJ JEDAN POKRAJ DRUGOG IGRAJU SAVIC I GRGIC PRVAK JUGOSLAVIJE. I STO SU KOMENTARI GLEDALISTA BILI POPUT OVOG:" IGRAJU KAO DA SU IZMISLILI MALI NOGOMET" klapa je to koja je zajedno vec desetak godina jos od onih vremena kad su se kao klinci kupali pod starim mostom u neretvi ili s razvijenim crvenim barjacima trcali ka bijelom brijegu slavecii bajevica i rodjene. momci koji bi za drustvo i mali nogomet poklonili sve sto imaju. istina vecina ih trci za loptom i na velikim ali tamo se gube nihove vituozne vizije igre. grgic je u capljinskom borcu cvitanovic u mostarskoj lokomotivi ali to nije to na malom nogometu su zmajevi a u velikom tek prosjecni. - a savic? - savic je suvise lijen da dolazi na treninge pa je ostavio veliki nogomet,sumnjam da ce se vratit- kaze knezovic. mostarske kise su zasigurno znale proslavit naslov najbolje druzine u zemlji. u Zagrebu vremena nije bilo za sampanjac jer je iznajmljeni bus rk lokomotiva trubio za povratak. a osim toga negdje u Bosni kod Banjaluke vec je narucena i pobjenicka vecera.-bez brige bit ce vremena za sve i za primanja i proslave jer ne zaboravite Velez je donio u Mostar prvi Kup a mi smo eto prva mostarska sportska momcad koja se na Neretvu vraca s titulom Prvaka Jugoslavije opet ce knezovic. vrijem je da mostarske kise prijedju granicu ako uefa bude organizirala evropsko ili fifa svjetsko prvenstvo u malom nogometu eto mostaraca i na medjunardnoj sceni. prica o kisama sto nikad ne hlape na asfaltu ili parketu medju malim golovima time nije zavrsena.

MALONOGOMETNI FUDBALSKI KLUB 

MOSTAR- MOSTAR 

 Stoje: Miso Janjic, Amir Jasarevic, Neso Kovacevic i golman Sulic,a u donjem redu

cuce: Damir Misanovic, Senko Taslidja i Cica Puce.

napisao AMIR JASA JASAREVIC

 SEJTANI SA KANTAREVCA

1984 godine kao predstavnik naseg grada na cuvenu “Kutiju sibica otisla je ekipa “Mostar” kojoj je to ujedno bio i prvi nastup. Ekipa je osnovana jednog oktobarskog popdneva u cuvenoj mostarskoj kafani “Rondo” na incijativu vodje ekipe gospodina Sacira Kazazica i igraca Amira Jasarevica i Nese Kovacevica zvanog Zela Brzi.Na tom prvom sastanku je donjeta odluka da se ekipa prijavi na ovaj popularni turnir.Pored vec pomenutih igraca ekipi su se jos prikljucili : golman Sulic, Senko Taslidja, Damir Misanovic,rahmetli Cica Puce i Miso Janjic. .Pozvani su bili jos neki provjereni igraci u gradu da se prikljuce ovoj malobrojnoj grupi,ali se oni nisu odazvali pozivu .Poslije drugog kola ekipi se na ovom dugom i iscrpljujucem turniru prikljucio i popularni Ale Fetic Golman Sulic je zbog privatnih razloga odlucio da napusti turnir nakon cetvrtog vikenda,pa je umjesto njega u ekipu pozvan Goja Buntic inace provjereni golman ekipe “ Kovacnice”
Te godine u “Kutiji sibica” je bilo prijavljeno 560 ekipa i to je bila najbrojnija “Kutija u istoriji ovog popularnog turnira do tada..Zbog tolikog broja ekipa , ekipa “Mostara” morala ja sest puta da putuje u Zagreb u periodu od pocetka novembra do kraja decembra da bi stigla do finala. Ova duga putovanja su bila iscrpljujuca i puna neizvjesnosti.U pocetku se nije znalo ni gdje se jede ni gdje se spava,a ponekad bi se spavalo i na tribinama izmedju utakmica.Poslije drugog vikenda rahmetli Cica Puce je bio povrjedjen i ekipa je razmisljala da odustane od turnira, jer nije imala ni jednu rezervu.Ipak ljubav prema lopti i voljenom gradu je prevagnula i ekipa je odlucila da iako bez i jedne rezerve krene na put.I taj krizni vikend ostvarene su pobjede, poslije kojih se odmah zurilo na voz i kuci u Mostar gdje se radost uspjeha djelila sa svojom rajom .Tad se brzo zaboravljalo na glad, umor i bolove u nogama koji su bili prisutni tokom vikenda provedenog u “Kutiji sibica”. Svi napori i odricanja clanova ove malobrojne ekspedicije bili su nagradjeni zasluzenim ulaskom u veliko finale koje je odigrano u prepunoj zagrebackoj ledenoj dvorani. A evo i slika, prva slika je prije pocetka prve utakmice, cetri sata poslije dolaska voza u Zagreb:

Ekipa “ Mostara” je u ovom velikom finalu porazena,ali nije razocarala.Proglasena je za najatraktivniju ekipu turnira ,uzivala veliku popularnost medju mnogobrojnim posjetiocima u dvoranama “Kutije ’84’ , a Damir Misanovic je proglasen za najefikasnijeg igraca, dok je Senko Taslidja proglasen za najboljeg igraca cijelog turnira.
Tako se zavrsilo ovo putesestvije ekipe “Mostar” koja je na svom prvom velikom turniru uspjesno predstavljala svoj voljeni grad cije je ime sa ponosom nosila sve do pocetka ’92 godine.
Ekipi su se u narednim godinama prikljucili : Nermin-Coka Colakovic, Mario-Lapa Vasilj, Zoran-Maki Marijanovic, Ekra Jakirovic, Piga Habibija. Od polovine ’90 godine novi clanovi su postali Jup Velagic i Trifko Lucic,a u’91-oj godini ekipi se prikljucio i Daba Cvitanovic.Na pojedinim turnirima ekipi su pomagali Cedo Pervan, Brana Kuzman, Braco Lasic, Lema Janjic, Damir Hadjic-Parana, Pika Cemalovic Amir Zvizdic i Nedeljko Cutura.


U svojih nesto vise od sedam godina postojanja ekipa “Mostar” je uspjesno nastupala na nasim prosotorima. Postali su zvanicini prvaci drzave u Tuzli ’88 gdje su u prepunom Mejdanu nadigrali domacu ekipu “Kompred” sa 5:2.Na tom turniru Damir Misanovic je ponovo bio najbolji strelac turnira,a Zoran-Maki Marijanovic je proglasen za najboljeg igraca. Bili su i viceprvaci drzave u Trebinju ’89, a na zvanicnom prvenstvu Evrope u Roterdamu ’91 bili su drugi.Ekipa je bila jedina amaterska ekipa koja je pozvana da ucestvuje na sarajevskom Novogodisnjem turniru gdje su uglavnom ucestvovale provoligaske ekipa.Organizatori su pozvali ekipu da odigra predigru finalnoj utakmici protiv reprezentacije Sarajeva sto je bilo jos jedno divno priznanje ekipi i svim ostalim sejtanima sa loptom u nasem gradu.
I pored svih ovih uspjeha ipak su najdrazi oni osvojeni kuci na Kantarevcu i Bijelom brijegu u dvorani. .Klub “ Mostar” je postao i prvi pobjednik prve lige u istoriji grada koja je organizovana umjesto tradicionalonog zimskog turnira krajem ’91 i pocetkom ’92 godine.Bilo je prijavljeno dvaneaest ekipa,a u odlucujucoj utakmica “Mostar” je pobjedio svog vjecitog rivala “Mostarske kise sa 5:0. Poslije svih godina napora i odricanja mnogi uspjesi ekipe “Mostar” omogucili su da SOFK-a grada nagradi ekipu registrovanjem u prvi klub u istoriji naseg grada krajem 1990 godine.Prerastanjem u klub sve je postalo lakes ,jer je grad stajao iza ekipe i igraci nisu morali misliti kako ce se organizovati putovanja.Brigu o tome su preuzeli vodja ekipe Sacir Kazazic i sekretar kluba Sina Memic.U ljeto ’92-ge je planirano da klub zvanicno dobije i svoje prostorije,cime bi se ostvarila i dugogodisnja zelja gospodina Kazazica da se u klubu pocnu okupljati i mladi narastaji iz cijih bi se redova birali najbolji igraci i sa njima bi se igracki kadar u klubu postepeno podmladjivao.Na taj nacin klub “Mostar” bi ostao vjecno da zivi sa svojim gradom i mladim narastajima
.Sve ovo je bilo ujedno priznanje i svim drugim mostarskim ekipama i igracima koji su doprinjeli da ovaj sport od ljetne zabave na Kantarevcu postane priznat sport u gradu. Ne treba zaboraviti da je to bio jedini sport koji je gradu donjeo dvije titule prvaka drzave u seniorskoj konkurenciji: reprezentacija grada Mostara (ili kako neki u prthodnim javljanjima kazu “Mostarske kise”) postala je nezvanicni prvak drzave ’83 godine,a ekipa “Mostar” je bila zvanicni prvak Jugoslavije ’88 u Tuzli. Takodje, ne treba zaboraviti da je ovaj sport donjeo i titulu univerzitetskog prvaka drzave ’83 godine u Medulinu.
.Mozda je ovdje trenutak da se pored vec spomenutih ekipa u dosadasnjim javljanjima na ovu temu ( “Kovacnice”, “Mostarske kise” ,”Balinovac” , “Mostar”, poredao sam ih po starini,) pomenu i neke druge ekipe koje su ostavile trag u istoriji mostarskih turnira. Neke od ovih koje cu nabrojati nisu nikada osvojile Kantarevac ili Bijeli brijeg, ali su svojom igrom punili tribune i cinili turnire neizvjesnijim.Poceo bih sa ekipom “ Taxi “ sa Mirom Rebcom,Ahmom Gostom, Bracom Glavovicem,Stampijem,…. pa onda.cuvena ekipa “Zvjezdara” sa Cekom Ledicem,Ninijem Raguzom,Slavkom Njegusom,Pekom Dilberovicem,Zukom,Bajlagom…pa ekipa “Hrvoje” sa Mutom, Kulom,Lalom, Ibricom i Bakom..pa ekipa”Modisk” sa Becom,Corbom Buricem,Milijem Guzom, Marinom ,Simom, Senom ..pa ekipa“Cernica” sa Sicom,Lolom, Bisom ,..ekipa “Fortuna” sa Cecom,Mimom,Hilmom,..pa “Bakamluk”sa Bakrenim ,Mujom Taslidjom,Ciberom,..pa ekipa “Zalik” sa Asimom,Lazom,Dancem,Romom …ekipa “Carina” sa Entom,Majom, Ahmetom,Avdom, Becom…..”Uzak” sa Benksom , bracom Nistovic,Jasom Jasarevicem, Branom,....ekipa “Karasebes” sa Citom , Dervom,Cunijem, Djemom,…”Bjelusine” sa Cicom, Bokom, Manom Cukom, Babinim…ekipa “Avenija” sa bracom Skikic( Minjom i Semom), Krnjom, Melom, Kivijem,Izom Euzebijom,Sinom Memicem,,.. ekipa “Revije”sa Levijem,Limom, Ivom,..pa ekipa “Adi” sa Zelom Bagerom, Sejom Kinezom, Mimom Hodjicem,Rinom,Zukom Kazadijem,…”Nedjine furije” sa Djerijem,Fitiljem, Romom, Gagom..”Rondo” sa Ivom, Conom, Skorom,Zelom,…,”Kovacnice” sa Jozom, Hilmom, Mujketom, Milijem,Tonijem Gojom, Banom,…pa ekipa “Mostarske kise” sa Lolom ,Levijem, Sasom Kolonjom, Cokom Glavovicem, Gagom, Becom, Tarambom, Asimom…ekipa.”Pokusajmo” sa Corbom Buricem, Mehom Stokom…”Crvena trica” sa Senkom, Cedom, Misom, Dabom, Jupetom, Amirom,Banom, Skorom,,,pa nova “Avenija”sa Ararom, Paranom,Mehom, Sejom, “Donja mahala” sa Sunjom, Mucom.,Babusom,..”Minjon” sa Tasom, Mirsom Handjarem, Ivicom Zovkom,…”Balinovac “ sa Musom, Dubijem, Compom, Lemom, Mezom,Borom, Cicom, Bracom,…. ”Index” sa Jezom Jasarevicem, Lapom, Cedom Pervanom, Japom, Misom, Damom …”Gringo” sa Garom, Djerijem, Marom Arapom, Cokom Glavovicem, Lakijem,..pa “Aluminij” sa Kulom, Lolom, Levijem,Cokom, Becom ,Cadorom Mitrom, Nedom,Gagom,..ekipa”Tala” sa Darkom Birjukovom,Vekom,Jupom,Borom Trifkovicem, Lapom Misom, Mehlerom,…..”Galerija” sa Becom Kalajdjicem i Pedjom Grozdanicem….”Splitska” sa Semirom Tucom, Bobom, Mehom Stokom Backom,Lakijem, Mehlerom, Dinom, Cipetom,…,na kraju bih zelio spomenuti i Gagu Semrda ,Rahimu ,Raru, Cvarka,Rizu, iako sam zaboravio ime ekipe za koju su igrali.
Posebno bi zelio da nabrojim i popularne golmane mostarskih malih terena ,jer je njihov posao uvijek bio najtezi, pogotovo kad je “Kantarevac” bio pun ko sibica. Nije im bilo lako kad su padali na tvrdom asfaltu da bi spasili golove: Ekra Kazazic, Ale Postecija, Zuka Kazadi, Biso, Benks, Melo, Nini Raguz,Kana, Ekra Jakirovic,Goja Buntic,Sula , Parana, Drago Boksic, Papac, Mehler, Grba, Japa ,(najmladji i jedini golman u istoriji koji je osvojio “Kantarevac”bez primljenog gola braneci za ekipu “Index” ’82 godine), Ciber, Enco,Brkan,…..
U dosadasnjim javljanjima imena nekih igraca koji su dali veliki doprinos ovim turnirima nisu nikako spomenuta,pa ja zelim to da ucinim u ovom mom javljanju, jer su neki od njih zbog svojih nastupa bili i proglasavani igracima turnira.
U mojim djecackim susretima sa “Kantarevcem” uvjjek sam se divio jednom bosonogom madjionicaru sa loptom koga su svi zvali “Zuka” .Na njegove trzaje zaljegali bi ne samo protivnicki golmani nego i sva raja iza gola, bio je prava atrakcija ….Slican Zuki bio je i Peko Dilberovic,a kad su igrali zajedno za ekipu “Zvjezdare dizali su “Kantarevac na noge.Sljedeci iz tog vremena koji nisu nikako spomenuti do sada su Miro Rebac i Nini Raguz, koji nista nisu zaostajali za predhdnom dvojicom madjionicara sa loptom. Iz kasnijih godina nekako nisu spomenuti,a to zasluzuju Minja Skikic,Enta Pintul, Krnje Hadjic,Mana, Toni Anicic, Mujke Fejzic, Joza Zelenika.Sa kraja ’70-ih i u ’80-im godinama znacajnu ulogu na”Kantarevcu i u dvorani na ‘Bijelom brijegu su ostvarili: Mustafa-Corba Buric, Senko Taslidja ,Dalibor Cvitanovic i Darko Birjukov,a nekako nisu spomenuti do sada.
Pored svih ovih imena “Sejtanima sa Kantarevca” pripadaju i igraci “Veleza koji zbog svoje profesionalne karijere nisu mogli da igraju redovno na “Kantarevcu”.Neki od njih su uspjeli da odigraju 1ili 2 turnira sa manje ili vise uspjeha, ali su njihovi nastupi uvijek ostajali dugo u sjecanju svih gledalaca: Rom i Braca Glavovic, Ceko Ledic, Milidrag Hodjic, Slavko Njegus, Djemal Hadjiabdic, Ibrica Jakirovic, Vladimir Skocajic, Baka Sliskovic, Rom Ramadanovic, Ceca Bjedic,Mili Hadjiabdic, Bobo Lucic, Anel Karabeg, Sejo Kajtaz, Dalibor Cvitanovic, Semir Tuce…….
U posebnu grupu sejtana bi zelio nabrojati i igrace naseg grada koji su se oprobali i u Americi sto je bila jos jedna potvrda koliko je ovaj sport bio kvalitetan u Mostaru.
Po zavrsetku profesionalne karijere u “Velezu” preko bare je prvi krenuo Ceko Ledic koji je igrao uspjesno za nekoliko americkih timova , poslije njega istim putem je krenuo i golman Slavko Njegus.Od igraca sa malih terena prvi je srecu oprobao 1983 godine Lola Grgic koji je u to vrijeme vazio za najboljeg igraca na nasim prostorima. Na zalost zbog povrede koljena njegova karijera u Americi je bila zaustavljena.Poslije njega u Americi su se oprobali Dalibor Cvitanovic i Bobo Lucic,ali su poslije nepune dvije sezone odlucili da se vrate i nastave karijeru na travnatim terenima. Zadnji koji je oprobao srecu preko Antlantika bio je Darko Birjukov koji je sa uspjehom odigrao sezonu u Los Andjelesu, ali je nostalgija bila jaca,vratio se kuci i u “Velez”.
Ne treba zaboraviti i one koji su organizovali ekipe i kao vodje tih ekipa doprinosili i saljivoj atmosferi na “Kantarevcu”.Evo nekih imena: cuvenu ekipu “Zvjezdare” okupio je i uspjesno vodio popularni Mile Janjic-Sisak bez koga se ni jedan Kantarevac nije mogao zamisliti. Popularne“Mostarske kise” je okupio ,organizovao i odrzavao dugi niz godina uz dosta odricanja i napora poznati Edo Kahrimanovic-Bajram,a kasnije mu se pridruzio Muhdin Hasandedic. Nedja Babovic je na samo njemu svojstven nacin vodio “Nedjine furije”.Atraktivnu ekipu “ Balinovac “ je okupio i vodio Nedja Zelentrovic, kvalitetnu ekipu “ Kovacnice “ je vodio Mata Zelenika,a ekipu “Gringo” je predvodio Garo Kovacevic.Vec pomenutu trofejnu ekipu “Mostar”okupio je , organizovao i uspjesno vodio dugi niz godina Sacir Kazazic.
Neke od ekipa su u svojim sastavima imali i igrace koji su vise bili zastitni znak ekipe nego pravi igraci,ali su i oni svojim prisustvom doprinosili zabavljackoj atmosferi na turnirima i bili su dio “Kantarevca”.Jedan od prvih bio je cuveni Stampi koga su svi sa odusevljenjem pozdravljali i navijali za njega.Poslije su dosli Ale Fetic,Ziko,Dropa, Maca,…..
I na kraju ne bi bilo fer i ne spomenuti one koji su svojim predanim radom odrzavali tradiciju ljetnih i zimskih turnira i pomagali razvoj ovoga sporta,clanove SOFK-e Mostar u prvom redu Milu Knezovica i Ninog Raguza.
Ovim svojim javljanjem zelio sam da otrgnem od zaborava imane onih kojih su nas godinama zabavljali i odusevljavali, u pocetku u ljetnim a poslije i zimskim mjesecima i cinili nasu mladost ispunjenijom i zabavnijom. Hvala im svima zajedno.

 MNK KOVACNICE

MNK BALINOVAC  stoje ziko, lola,compa,meza gastan,
cuce:dubi,zoran musa,dina jelcic,nedza zelentrovic,lema janjic,ale fetic.